Nakon više od dvije godine stanke zbog krize izazvane koronavirusom, 16. veljače u zagrebačkom hotelu »Westin« održava se Večer dobročinitelja udruge »Hrvatska za život«, prije još jednoga korizmenoga ciklusa bdjenja. Tim je povodom o svojem iskustvu rada s majkama i obiteljima govorila Dijana Brozović, voditeljica tima za trudnice.
Dijana Brozović (29), Ogulinka sa zagrebačkom adresom, počela je volontirati još kao studentica. Jednom ju je prijateljica pozvala na bdjenje za nerođene ispred bolnice. Iako nije bila oduševljena, odazvala se pozivu i, stavši pred bolnicu, osjetila velik mir, smisao i vrijednost takvoga djelovanja. S vremenom je napustila posao u školi i potpuno se posvetila apostolatu za život. Kao voditeljici tima za trudnice »Nisi sama« glavna joj je aktivnost rad s trudnicama, majkama i obiteljima.
»Razgovaram sa ženama koje razmišljaju o pobačaju. Prvi je korak steći povjerenje žena, uvjeriti ih da im želimo dobro. Kada se upoznamo i uvidimo u kojoj se situaciji pojedina žena nalazi te što joj je potrebno, angažiramo nekoga iz našega stručnoga tima – pravnika, socijalnoga radnika, ginekologa ili duhovnika. Žene do nas dođu na različite načine; neke su nas vidjele na mjestima bdjenja, neke su došle misleći da ćemo im mi platiti pobačaj, neke su nam se javile nakon što su ih u udruzi ‘Babe’ uputili k nama budući da jedini materijalno pomažemo trudnicama. ‘Babe’, naime, pomažu ženama tek kada rode. Najzanimljivija je priča o letku. Jedna je baka na izlazu iz crkve uzela naš letak i dala ga unuci. Unuka ga je pak dala svojoj prijateljici koja je neplanirano ostala trudna i tako je ta mlada djevojka došla k nama«, objašnjava Dijana Brozović kako su »čudni putovi«. Više od 130 majki uz pomoć udruge odlučilo je zadržati svoju djecu, što je najveća radost timu. Tom je brojkom Hrvatska mnogima u svijetu primjer. Udruga majkama i djeci na različite načine i dalje pomaže: za majke se organiziraju različite edukacije – financijske pismenosti i roditeljsko-odgojnih kompetencija – te kreativne radionice. Za djecu i obitelji organiziraju se vesela druženja poput Nikolinja i roštiljada. Čini se sve kako bi se djeca i majke osjećali prihvaćeno i voljeno. Majkama i parovima u teškoj materijalnoj situaciji udruga pomaže platiti stanarinu ili režije, nabaviti opremu za dijete, hranu i odjeću, pojasnila je sugovornica za Glas Koncila.
Pobačaj se nerijetko nastoji svesti na ekonomski problem. Na pitanje iz kojih se razloga žene u Hrvatskoj, prema njezinu iskustvu, najčešće odlučuju na pobačaj, podsjetila je na statistiku da su to većinom žene u dobi od trideset i više godina, koje su u braku i imaju dvoje djece. Pobacuje se najčešće treće dijete. Međutim, sve je više maloljetničkih trudnoća, koje su u Hrvatskoj dugo bile relativno rijetke. Općenito govoreći, uglavnom je riječ o ženama nižega socioekonomskoga statusa, no ima i slučajeva dobro situiranih, obrazovanih žena koje se nađu u neočekivano teškoj situaciji. »Pravi je uzrok pobačaja što su žene ostavljene same, što nemaju potporu svojih bližnjih. Financijsko stanje jest velik problem, ali nije najveći – najveći problem upravo je nedostatak potpore roditelja i djetetova oca… Nitko im ne kaže da mogu zadržati dijete i da će im pomoći. Sigurna sam da uz pozitivan odnos i potporu okoline ni jedna žena ne bi napravila pobačaj«, kaže sugovornica. Dodaje kako je u drugim zemljama Europske unije najveći razlog odluke na pobačaj strah od otkaza i gubitka karijere.
Primijetila je i da materijalistički mentalitet, prema kojem je dijete najveći problem i neprijatelj osobnoga napretka, sve više uzima maha i u Hrvatskoj. »Ljudi se sve više posvećuju karijeri, a sve se manje bave djecom. Uspješno roditeljstvo sve više povezuju s markiranom odjećom, najmodernijim računalom i najnovijim modelom mobitela koji kupuju svojemu djetetu. To djeci nije važno; djetetu je najvažnije da dobije zagrljaj svojih roditelja, da zna da su oni tu za njega.«
Istaknula je nekoliko najčešćih zabluda vezanih uz početak ljudskoga života. Često se govori da je nerođeno dijete dio tijela žene te ona, budući da ima pravo na kontrolu nad vlastitim tijelom, ima pravo na pobačaj. Međutim, nerođeno tijelo nije tijelo majke, ono je genetski jedinstveno i neponovljivo – nikada više ne će biti ni jednoga ljudskoga bića kao što je konkretno, začeto dijete, objašnjava sugovornica.
»Prenatalna medicina sve više napreduje, u čemu prednjači talijanski liječnik dr. Giuseppe Noia. Čak su i tradicionalni zagovornici pobačaja svjesni da ne mogu u javnost izići s argumentom da je nerođeno dijete ‘tek hrpa stanica’. Iako prenatalna dijagnostika napreduje, testovi još nisu sigurni. Poznajem više žena kojima je, na temelju prenatalne dijagnostike, rečeno da će dijete imati neku anomaliju poput Downova sindroma, no dijete je rođeno zdravo. Žene se često plaši lošom dijagnozom i to je problem«, kaže.
Napomenula je i da iz iskustva rada sa ženama zna da mnoge pate od postpobačajnoga sindroma. Iako ga medicina niječe, on definitivno postoji; kada se nakon pobačaja u žene pojavi depresija, anksioznost ili poremećaj prehrane, liječi se a da se ne povezuje s pobačajem. »Kada čovjek pogriješi, mora sebe zaštititi opravdanjem; mnogo žena koje su nam se javile posvjedočile su kako si nisu mogle priznati da su učinile nešto loše, iako su godinama nakon pobačaja imale problema sa snom. Na sreću, većina ljudi danas zna da pobačaj nije ‘siguran medicinski zahvat’, da može izazvati komplikacije, pa i neplodnost«, napominje sugovornica.
Često se pobačaj nastoji svesti isključivo na vjersko pitanje, a vjernike se prikazuje kao jedine protivnike. Sugovornica odlučno opovrgava taj mit. Početak ljudskoga života i njegovo dostojanstvo, pravo na život, ponajprije je moralna i znanstvena tema. Brojni znanstvenici ateisti potvrđuju postojanje ljudskoga života od začeća te se opredjeljuju za život. »Sjećam se da mi je pred Bolnicom sestara milosrdnica u Vinogradskoj prišla jedna žena. Rekla je: ‘Ja ne vjerujem u Boga, ali svaka vam čast, bilo je vrijeme da netko kaže istinu – da ljudski život počinje začećem.’«
»Korijen moga oduševljenja za ovaj apostolat bio je događaj u srednjoj školi. Nastavnica njemačkoga jezika pustila nam je snimku govora Nicka Vujičića u kojem mi je zazvonila riječ »čistoća«. Ta mi se riječ urezala duboko u svijest. Razmišljala sam o tome što je čistoća, je li ju moguće danas živjeti, kako pronaći srodnu dušu koja je želi živjeti i slično. Došavši u Zagreb na studij, susrela sam mnogo mladih koji žive čistoću i to me oduševilo«, otkiva Dijana Brozović.
Udruga »Hrvatska za život« u svojem je radu došla do spoznaje da je potrebno spriječiti scenarije u kojima žene i parovi razmišljaju o pobačaju. Primijetili su da roditelji vrlo malo razgovaraju s djecom o spolnosti, a i u Crkvi je često tabu-tema, kao što je ni školski kurikuli ne obuhvaćaju na odgovarajući način, što je vrlo štetno; primarni izvor informacija i vrijednosti ostaju mediji, a sekundarni vršnjaci. Rezultat je ideja spolnosti kao eksperimenta, užitka ili čak iživljavanja, dominacije. Sloboda bez odgovornosti postaje pozadinom, možda i neosviještenom, odluka koje mladi donose. Posljedice su nerijetko razočaranje, nezadovoljena potreba za ljubavlju i pripadanjem, pa i pobačaji. Iz tih je razloga udruga »Hrvatska za život« osmislila program »Prava ljubav čeka« koji se temelji na otvorenoj komunikaciji o spolnosti i rasvjetljavanju čistoće kao mogućega i lijepoga puta. Program se provodi u župama po Hrvatskoj. Vikend-susreti sastoje se od radionica, svjedočanstava, druženja i duhovnih sadržaja. »Najvažnija je poruka mladima svjedočanstvo para ili osobe koja živi čistoću. Tada se mladi ohrabre te izjave kako bi i oni htjeli tako živjeti«, napomenula je Dijana Brozović.
