Trudi se biti i živjeti s vojskom, policijom i braniteljima, svake godine barem jednom odlazi na vježbu sa svojim vojnicima kada vojnički šator postaje njegova »mobilna crkva«, pratio ih je triput i na inozemnim misijama u Afganistan, a već šesnaest godina duhovno se brine o jednoj od najpopularnijih postrojba hrvatske vojske – zrakoplovstvu… Dio je to života redovnika verbita o. Ive Topalovića koji vodi jednu od najstarijih vojnih kapelanija u vojarni »Pukovnik Mirko Vukušić« u kojoj je smještena 93. zrakoplovna baza Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva Zemunik u Zadru, a nosi ime sv. Gabrijela arkanđela. Ta vojna kapelanija pripada Splitskomu vojnomu dekanatu, a budući da je riječ o specifičnoj duhovnoj brizi – ne stavlja se naglasak na teritorij, nego na ljude, u vojnoj bazi o. Topalović brine se za oko 2000 osoba i njihove obitelji.
Na ovogodišnje Stepinčevo misija je proslavila 22 godine postojanja, a o specifičnostima i razlikama 59-godišnji redovnik Topalović, koji je u Zemunik stigao 2004. godine, kaže: »Vojna kapelanija živi kao svaka župna zajednica: mijenjaju se vjernici dobrim dijelom, mladi su dolazili, dolazili su novi zapovjednici i odlazili. Cijelo vrijeme trudim se biti prisutan u vojarni misama, pripremama za vjenčanja i krštenja, ispovijedima, duhovnim razgovorima, tribinama… Pratim ih, vodim duhovne vježbe za djelatnike Hrvatske vojske i policije; organiziram i pratim na hodočašćima u Lurd, Mariju Bistricu, Sinj i diljem Hrvatske. Naime, sebi sam za zadaću postavio da ću sa svojim vjernicima upoznati Hrvatsku: posebno mjesta molitve i mjesta stradanja našega naroda – od Prevlake do Iloka. Sva smo važnija i veća svetišta pohodili i upoznali sva središta kulture. Uvijek se netko našao tko nam je otvorio vrata svojih institucija i uputio riječ koja formira… Ljudima je potrebna riječ oduševljenja; ona riječ koja rađa ponos. Ponekad nam nedostaje ponosa – a imamo dovoljno razloga za to. Zato se trebamo osvježiti, ali za tim trebamo i čeznuti«, govori vojni kapelan i dušobrižnik o. Topalović, rodom iz župe Dolac kod Travnika u Bosni i Hercegovini.
U sklopu zemuničke vojarne cijela je jedna zgrada određena za duhovne potrebe, a tamo se nalazi kapelica te nekoliko ureda, među kojima onaj vojnoga kapelana, njegove pomoćnice satnice Vinke Rogić, kao i spomensoba stradalih u kojoj dušobrižnik Topalović govori o vrijednosti žrtve djeci koja posjećuju vojnu bazu. »Za susrete i molitvu kapelanija ima jako dobre uvjete. Puno je ručica pripomoglo i sada je sve kako treba biti. Dobro i skromno! I sve je djelo naših ruku, od vojnika do brigadira. Ne bih mogao sve postići da nisam uz sebe imao vojnike, dočasnike, časnike. Zajedničkim snagama polako smo mijenjali izgled kapele, prostorija u kapelaniji i okoliša. Sve što smo učinili djelo je naših ruku. U svemu tome čovjek, vjernik nikada nije bio zapostavljen. Trudio sam se biti prisutan u njihovim životima, njihovim obiteljima. Bio sam župnik više godina pa sam stekao naviku duhovno se brinuti o vjernicima, a materijalnomu dati malo duše i to ne zapustiti«, kaže vojni kapelan Topalović.
Pitamo ga kako je propovijedati i koliko je teško svjedočiti Krista onima kojima je »nebo radni prostor«. Odgovara da je zabavno te dodaje: »Znam da ne ću do svakoga srca isto doći, jer čovjek je slobodan: sam bira svoje radosti, a ja sam poslan živjeti sa svima radost svoje vjere. Ja ponešto učinim, a Bog se pobrine za ostalo. Treba vjeru živjeti, a ostalo će, pa makar i sa zadrškom, doći. Ljudi koji put misle da sve mogu sami, ipak se više-manje razočarani sobom vrate na pravi put. Isus je Put, Istina i Život. S Isusom je radost. Ponekad i ja postavim pitanje, rodim sumnju, ali vratim se brzo. Mogu zamisliti kako je mojim vjernicima: neispunjeni planovi, bolest, neimaština, strah od budućnosti… Toga se puno nagomila, nema mira u meni. Naći ću ga kad se Bogu vratim, približim, kad mu se iskreno povjerim. Tada se rađa mir; tada Bog počinje vidljivo stanovati u mom srcu, mom životu.«
Poziv na službu vojnoga kapelana koju je u Zemuniku započeo 2004. godine zatekao ga je u samostanu sv. Gabrijela u Modlingu u blizini Beča. Tada ga je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa zamolio da na neko vrijeme prihvati službu kapelana u Zemuniku, no tamo je ostao do danas. »Prihvatio sam to iako ne znam zašto jer vojsku ne pamtim po dobru. Kad sam izlazio iz one ‘nekadašnje vojske’, rekao sam sam sebi: nikad ni blizu ovomu ambijentu. Teško mi je bilo kao bogoslovu u onoj vojsci, ali prihvatio sam jer su okolnosti bitno drugačije. Vojska je naša; izrasla u turbulentnu vremenu, očuvala nas, obranila domovinu. Zašto ne pokušati biti dušobrižnik svim tim mladićima i djevojkama; muževima i ženama; otčevima i majkama? Evo, već 16 godina sam tu… i trudim se biti, živjeti s vojskom, policijom, braniteljima«, svjedoči o. Topalović, koji ima širinu u radu s vojnicima jer je formaciju kao redovnik misijske Družbe Božje riječi pohađao u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Poljskoj i Austriji.
O aktivnostima u kojima o. Topalović prati vojsku i izvan mjesta njihovih redovitih aktivnosti kaže: »Donedavno smo imali u Zadru i crkvu gdje smo nedjeljom okupljali cijele obitelji. Radi obnove crkve sv. Krševana za sada su nam uskraćeni ti susreti. Svatko se vratio u svoju župu, u crkvu koja je njemu najbliža. A nedostaju nam naši susreti na poluotoku! Vojsku pratim i u aktivnostima koje se odvijaju izvan mjesta naših redovitih aktivnosti, poput prigodnih vojnih vježba. U njima sudjelujem i ja sa svojim aktivnostima, živim u uvjetima kao i oni – u šatoru – i trudim se zadovoljiti njihove duhovne potrebe kao što su misa, ispovijed, duhovni razgovor, pobožnosti, biti s njima i njima na raspolaganju. Prema potrebi, a uz odgovarajuću pripremu, išao sam tri puta u Afganistan i Poljsku. U programu svakoga kontingenta koji prelazi određeni broj ide i kapelan. Zadaće su iste, ali mjesto događanja drugačije i na malo dulje razdoblje. Osobno sam se pripremao da mi sredina bude koliko-toliko poznata – povijest, kultura, tradicija, događanja… Vrijeme provedeno u misijama obogatilo me istinom o čovjeku. Posebni uvjeti za malo drugačije upoznavanje čovjeka i njegovih potreba. I u Afganistanu sam imao sakramente inicijacije… To su posebno radosni susreti. Ovdje mislim na vojnike da ne bi došlo do zabune. Tamo ne idemo kao misionari: svoje poslanje živimo u malo drugačijim uvjetima. Hrvati su posebni, a dobro su nam došli oni ‘drugačiji’ sa svojim iskustvom vjere.«
Spominje i svojega prethodnika Tomislava Baričevića. On je bio prvi imenovani kapelan u kapelaniji sv. Gabrijela arkanđela u zemuničkoj vojarni, nakon što je Vojni ordinarijat potpisao s državom pravilnike i dokumente o ustrojstvu i djelovanju kapelanija, pa su tako na Stepinčevo 1998. godine izdani prvi dekreti o osnutku vojno-redarstvenih kapelanija te imenovani prvi kapelani. »U ratu je bilo više svećenika koji su se na svojim prostorima skrbili duhovno o Hrvatskoj vojsci i policiji. Don Tomislav je kao kapelan ostao do 31. kolovoza 2004., kad se vratio u Zadarsku nadbiskupiju na nove zadaće. On je prvi organizirao pastoralnu skrb u vojarni i meni prepustio tu zadaću koju do danas obnašam u nešto promijenjenu obliku. Uz ovu kapelaniju poslužujem izdvojenu postrojbu u Divuljama pokraj Trogira: nekada kapelaniju sv. Jeronima i policijsku kapelaniju sv. Filipa i Jakova u Zadru.«
Pitamo ga koje su specifičnosti rada u zračnoj bazi s vojnicima te razlikuju li se njihove duhovne potrebe od ostalih ljudi. »Živim s njima, radim s njima, računam s njima i nadam se da ćemo pogoditi pravi cilj. Svaki uspjeh je radost: posebno uspjeh onih koji su mi povjereni. Njihovo završeno školovanje – moja je radost; prvi čin i moja je radost; njihovi uspjesi i moji su, teški trenutci i moji su. S puno ljubavi to iznesemo i za ono ljepše, unatoč svemu, se ohrabrimo. Svakako je potrebna suradnja i s onima kojima je zapovjedni segment ovoga poziva povjeren. Suradnja sa zapovjednicima u vojarni je korektna. Već sam rekao da se oni mijenjaju, a ja čekam neku novu osobu kad ću u istom ritmu nastaviti… Ponekad mi se učini da svi ovim prostorom prolaze, a ja ostajem«, kaže Topalović.
Mnogima je poznato međunarodno vojničko hodočašće u Lurd, koje je ove godine otkazano zbog koronavirusa, a Hrvatska vojska hodočasti i u Mariju Bistricu. No o. Ivo Topalović sa svojim vojnicima svake godine odlazi u poljsko svetište Czestochowu, a što to znači za njega i vojsku detaljnije je opisao: »Za mene je uvijek puno oduševljenja. U Poljskoj sam živio gotovo četiri godine pa sam s nekim događajima u poljskoj Crkvi posebno emotivno vezan. Hodočašće i sama Czestochowa posebno me oduševljava. To je prvo svetište koje sam pohodio kada sam došao u Poljsku. Sebe sam predao Majci – Crnoj Madoni i njezin me zagovor prati do danas. Zato rado idem s vojskom, na poziv vojnoga ordinarija poljske vojske, i sudjelujem s pripadnicima Hrvatske vojske u tom hodočašćenju onako kako možemo. Naime, međunarodno hodočašće poljske vojske počinje 4. kolovoza i završava 14. kolovoza. Tih deset dana oni pješače od Varšave do Czestochowe otprilike 300 kilometara, a na završetku mi sudjelujemo i zajedno s hodočasnicima ulazimo u svetište Majke Božje. Tu svaka hodočasnička grupa ima svoj redoslijed jer u određenim intervalima pristižu hodočasničke grupe iz cijele Poljske. Sve se to događa kao uočnica slavlja Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Nemam riječi kako opisati radost, spremnost na žrtvu, trenutak svjedočenja svoje ljubavi prema Bogu mnogih hodočasničkih grupa. Hodočašće postaje vrijeme osobnih duhovnih vježba. Mnogi osvježavaju, učvršćuju svoju vjeru na tom izvoru duhovnosti. A Marijin zagovor ih na tom putu prati. Oni koji su bili sa mnom svi su se vratili s posebnim oduševljenjem iako žrtve nije nedostajalo.« No uz to se vojnici odazivaju i na hodočašća koja organizira Vojni ordinarijat – u Lurd, Mariju Bistricu i Sinj te ona koja organiziraju samostalno, a već su bili na hodočašćima i studijskim boravcima u Aljmašu, Voćinu, Pleternici, Ludbregu, Krašiću, Karlovcu, Trsatu, Vepricu, Međugorju, Boki kotorskoj…
»Posao u 93. krilu Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva sličan je radu na bilo kojoj župi. U istom je smislu i meni povjerena kapelanija sv. Gabrijela da u njoj djelujem kao dušobrižnik. Posebnost je to da vjernici – oni koji se izjašnjavaju kao katolici – dolaze u ovaj prostor na posao i vraćaju se nakon obveza svojim obiteljima. Susrećem se s njima u vojarni, na vježbama, međunarodnim misijama, ali trudim se biti prisutan i u njihovim obiteljima onoliko koliko oni žele. Tako moja župa nije teritorij, nego osobe koje obavljaju određeni posao, poslanje – bili vojnik, dočasnik, časnik. Zato se trudim da prostor kapelanije osjete kao svoj; kao mjesto gdje mogu doći pomoliti se, porazgovarati, pokušati naći odgovore na pitanja koja život postavlja. Tih je pitanja uvijek puno: vrijeme ih rađa, a čovjek u svom vremenu živi, ono ga dotiče. Svomu vremenu trudi se odgovoriti: i nije uvijek sam – najčešće je u obitelji. Zato svjedoči radosti rađanja života; brine se o odrastanju, zdravlju; traži odgovore na pitanja koja vrijeme postavlja«, svjedoči o. Topalović.
Opisujući kako mu izgleda radni dan, odgovara da mu posao u vojarni počinje u 7 sati. »Svaki dan počinje misom i molitvom Božanskoga časoslova. Budući da moji vjernici obavljaju svoje zadaće pa mi teže mogu doći, ja odem k njima, porazgovarati. Kroz godinu smo angažirani i u nastavi: moja pomoćnica satnica Vinka Rogić redovito izlaže teme iz religijske kulture, etike, vojne etike. Zadaće smo podijelili. Radni dan brzo prođe, ali nakon posla čeka me novi posao: trudim se živjeti i u Zadarskoj nadbiskupiji. Pomagati biskupu, braći svećenicima, svojoj redovničkoj zajednici. Zadarska je nadbiskupija mjesto gdje sam započeo svoj redovnički put kao svećenik i to je sredina u kojoj se osjećam baš dobro«, govori o. Topalović.
Vojni kapelan ističe i notu humanosti koju je susreo u svojoj kapelaniji. »Mogu reći, osobno tako mislim, sve ostalo pada pred tom vrjednotom: bilo da se radi o bolesti, smrti, iznenadnoj smrti, nesretnom događaju ili pak o trenutcima radosti: imendan, rođendan, krštenje, vjenčanje. Biti zajedno u tuzi, ali i u radosti. Čovjekov život svakodnevno prati bolest i uvijek nas iznenadi. Pa i onda kada je smrt izvjesna opet je svojevrsno iznenađenje, a emotivni potres nastane kad nastrada netko mlad. U posljednje vrijeme toga je bilo puno: u Afganistanu, u Hrvatskoj, kod mene u Zadru. Sve ove trenutke iznese čovjek s vjerom: makar i s puno pitanja: Zašto? Bog donese, podari mir; ohrabri nas da unatoč svemu idemo nositi ljubav, mir, prijateljstvo, radost, nadu. S Bogom jedino može biti dobro.«
Posebna točka aktivnosti vojnoga kapelana o. Topalovića su i branitelji, hrvatski ratni veterani. »Znamo, nažalost, da nas prebrzo napuštaju. Zato kad mogu nastojim biti i u trenutcima njihove smrti: želim se s njima oprostiti molitvom. Također trudim se biti u onim nastojanjima da se ne zaborave ni oni ni vrijeme u kojem su postali dar domovini. Zato sam se u svim postrojbama, bilo da se radi o vojsci ili policiji, posebno angažirao u godišnjicama kada su osnivane i na godišnjice stradanja njihovih kolega, a oni to žele obilježiti molitvom, cvijećem i upaljenom svijećom. Želimo se zajedno sjetiti tih velikih ljudi; otimamo ih zaboravu. Sve je manje roditelja koji mogu na grobove svojih sinova i kćeri, bližnjih; velik broj se preselio u vječnost, zato postrojbama ostaje zadaća da ih se sjećamo i izgovaramo vječno hvala. Sa savjetnikom za branitelje u Zadru, sa zapovjednicima postrojba koje su Zadar i Hrvatsku obranile trudim se iznaći najbolji način kako im kazati hvala! Uspijevamo, jer u našim svijećama – šterikama – ima još dosta ulja ljubavi, a potrudit ćemo se da toga ne uzmanjka. I za one koji su dolazili Zadar braniti i obraniti… za sve neka svijetli svjetlo ljubavi u našim srcima… neka nas ta ljubav potiče na još veća djela za našu domovinu, naš narod hrvatski.«
U radu vojne kapelanije sv. Gabrijela arkanđela ne treba mimoići doprinos satnice Vinke Rogić, pomoćnice vojnoga kapelana o. Topalovića. Ona je aktivna u Hrvatskoj vojsci od 1991. godine, a u Vojnom ordinarijatu kao pomoćnica vojnomu kapelanu od 2001. godine. Upućena je u sve aktivnosti i osposobljena za sve zadaće u vojnoj kapelaniji. Završila je Visoku teološko-katehetsku školu u Zadru, a ima i vojnu izobrazbu potrebnu za tu zadaću. Vodi svu administraciju kapelanije, u svim je aktivnostima pokretačica i dobra animatorica, a u životu postrojbe sudjeluje i kao predavačica vojne etike, etike i religijske kulture u Temeljnoj časničkoj školi za rod zrakoplovstvo. U odsutnosti kapelana satnica Rogić bila je kreatorica duhovnoga života u kapelaniji, organizirala je duhovne vježbe, bračne vikende, ljetovanja djece i mladeži, mise u kapelaniji, pozivajući svećenike iz Vojnoga ordinarijata i iz Zadarske nadbiskupije. »Posao je to koji volim i trudim se Bogu zahvaljivati na svim darovima koje mi je povjerio. Živim svoju vjeru i trudim se da Gospodin bude na povlaštenu mjestu u mom životu. A život je trajno nastojanje: biti bolji! Nadam se da to svjedočim, živim! Poseban je ovo posao, nije uvijek lagan, ali zahvalna sam Bogu za to«, poručila je pomoćnica vojnoga kapelana Vinka Rogić.
