Hrvatska je književnost prve polovice XX. st. prepuna gubitaka zbog ranih smrti. Toj »vojsci« ubijenih i umrlih pripada i pjesnik Stipan (Stipo) Bešlin.
Rođen je Monoštoru u Bačkoj 4. siječnja 1920. U šestoj je godini ostao bez oca pa su se za njegov odgoj brinuli majka i djed. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a kao kandidat karmelićanskoga samostana upisao je u Somboru prvi razred gimnazije 1930. Na početku petoga razreda 1934. godine zbog »govora protiv kralja« i »svojega žarkoga hrvatstva« izgnan je iz svih srednjih škola u Kraljevini Jugoslaviji, no s pravom polaganja privatnoga ispita. Nakon neuspjeha u šestom razredu na Državnoj realnoj gimnaziji u Vukovaru otišao je najprije u Travnik pa u Zagreb. Ondje mu se naglo obnovila tuberkuloza pa se vratio u Monoštor, gdje je umro 7. travnja 1941. te pokopan.
Prva tiskana pjesma bila mu je »Molitva Gospi«, objavljena 1933. u časopisu domagojskih srednjoškolaca »Krijes«. U hrvatski je književni život ušao pjesmom »Sombor« 1939. u »Hrvatskoj reviji«, a zatim je objavljivao u još desetak glasila. Pred smrt pripremio je za tisak zbirku pjesama »Tamna cesta«, ali joj se u ratu izgubio trag. Za katolički dnevnik »Hrvatska straža« pisao je novinske članke o događajima u Monoštoru i u Bačkoj. Dio pjesama skupio je i objavio Juraj Lončarević 1970. pod naslovom »Zaljubljeno proljeće«, a poslije su bili pronađeni još neki rukopisi, među kojima dvadesetak pjesama izgubljene zbirke »Tamna cesta«, sve sabrano u zbirci »Tajanstveni trag« (Sombor, 2011.).
Njegov se opus procjenjuje na osamdesetak pjesama, koje je katkada potpisivao imenima Stipan, Stipo, Stipe B. Većina je domoljubne, zavičajne i religiozne motivacije. U pjesmi »Marulić« iz 1939. snažno je izrazio predosjećaj skore ratne katastrofe: »Nad knjigom dugo mudruje brada biserna. / Tu Hrvatska je, a tamo Roma aeterna. // Gdje su na moru Zvonimirove galije? / Zemlju će našu već svu krv da zalije. // Kockasta ploča popljuvana sva nam je. / ‘Judita’ nova, o bar sada da nam je!«
Osjeća se u njegovoj poeziji Matošev utjecaj, ali i utjecaj Sudetine »sutonske poezije«. Premda se, kao ni veliki bački hrvatski pjesnik Aleksa Kokić, nije stigao pjesnički razviti do vrhunaca za koje je imao dar i žar, ostavio je sjajan trag u hrvatskoj lirici prve polovice XX. stoljeća. (L)
