Sintagma »anđeoski red« poprimit će posve različita značenja ovisno o tome tko je rabi. Je li to pravoslavni monah, bez sumnje je riječ o beženstvenom posvećenju molitvi; je li to praznovjerni mag, bez sumnje je riječ o vidovnjačkom otvaranju čakri. No za svetopisamske anđele red nije tek duhovno, nego i praktično pitanje. Ako ni kraljevstvo »poglavice đavolskoga« ne bi opstalo bez tračka reda, u vojsci je discipliniranoga arkanđela Mihaela teško zamisliti ma i trag nereda. Pa i sva vojska nebeska »rasporedbu otajstava« pomaže osvijetliti upravo vršenjem »naredaba Gospodnjih«, što uključuje brigu o miru na nebesima i pravdi na zemlji, kao i o vječnom rasporedu dobrih i zlih. Jakovljevo viđenje nebeskih ljestava daje pak naslutiti da i među deveterim anđeoskim zborovima vlada red poslušnosti. Osim Ivana, svjedočio mu je tek Zaharija, čijemu je nebeskomu drugu s mjeračkim užetom u ruci drugi anđeo naložio: »Trči!«
Nastavak anđelove poruke teško može opravdati njegovu žurbu: »Reci onomu mladiću ovako: Jeruzalem će biti kao otvoren grad radi mnoštva ljudi i stoke koji će biti u njemu.« Taj se dojam samo pojačava uvidom da je mladić Zaharija dovoljno blizu te i sam čuje glasnika.
Anđeoski dalj i trk valja, dakle, shvatiti drugačije. Nije čudo što ih je valjano prikazao umjetnik koji je i sam bio neshvaćen. Životopisac Piera di Cosima nije se, naime, mogao načuditi što slikar koji »traži teškoće« jede samo kuhana jaja dok zapušta voćnjak; a i kasniji kritičari mizantropa iz Firenze iščuđavali su se nad njegovim osebujnim pejzažima i zanemarivanjem vlastitoga stila. No pogleda li se njegovo ulje s »Dvama anđelima«, sve predrasude blijede u nebeskom sfumatu. Krila i lica, halje i uresi odaju anđele različitih zborova, a knjiga u njihovim rukama označava štafetu Božje poruke. No pogled višega anđela kao da i promatraču nalaže poslušnost.
Tek je pozivom na poslušnost biskup Séeza uspio uvjeriti nekadašnju vojvotkinju od Alençona da ublaži svoje postove, bdjenja i pokore. Blažena Margareta Lorenska – preminula 1521., godinu prije Piera di Cosima – umah je osjetila da joj nedostaje način da iskusi »nešto od muke Isusove«; stoga se predala previjanju bolesnika u prihvatilištu koje je otvorila vlastitim sredstvima. No službu koja je požurila njezin ulazak u red klarisa bilo bi pogrješno shvatiti kao razonodu jedne imućne udovice. Podižući samostalno troje djece, nije zanemarila ni djecu siromaha, što novčanom pomoću, što uređenjem škola u svojem vojvodstvu, a kao velikodušna graditeljica crkava i samostana zavodila je red među škrte zemljoposjednike i sebične činovnike. Na preporuku pak sestara da zbog bolesti zakratko napusti samostan uzvratila je – čuđenjem: »Mora se pokoriti Pravilu; živjeti se ne mora.« Takvim se anđeoskim redom puni nebeski Jeruzalem.
