Popularni stih »Reci, anđele, pljuni na sebe« svaki slušatelj Magazina razumije kao sirov poziv ljubljenoj osobi da prizna ljubavnu nevjeru i tako riječima opovrgne svoju sličnost anđelu. No makne li se taj stih iz izvornoga melodramatskoga konteksta, svakomu čitatelju Pisma zazvučat će pomalo besmisleno, a pomalo svetogrdno – drugim riječima, posve krivo. Naime, ne samo da se duhovi ne libe govoriti, nego je i njihova besjeda s ljudima temeljni izraz glasničke službe po kojoj su stekli ime. Ipak, što zbog bezvjernosti, što zbog bogobojaznosti, ljudi s anđelima rijetko zbore, a još im se rjeđe prvi obraćaju. No proroci su tomu doista vični. Čak i da se zanemare Davidovi molitveni pozivi nebeskoj vojsci, dobar dio Zaharijinih i Ivanovih zapisa čine tumačenja koja su anđeli iznijeli upravo na njihovu molbu. Daniel je pak prvi zaiskao objašnjenje svojega viđenja od anđela – a od Gabrielovih se riječi čak i onesvijestio.
Nije vjerojatno da su Danielovo viđenje jarca koji »pustoši i gazi Svetište i Vojsku« umjetnici biblijskoga nadahnuća nesvjesno zaobilazili; prije će biti da je riječ o svjesnu bijegu od kaosa za koji su i anđeli tražili razjašnjenje.
Prizoru, naime, ne manjka ni duhovne simbolike ni političke aluzivnosti, no apokaliptična zamršenost vjerojatno bi obeshrabrila i grafičare svikle da svojim prikazima dopišu tumačenja u kartušama. Ipak, viđenje od kojega je Daniel na više dana obnemogao nije zaplašilo slikara navikla da svoja platna ne potpisuje. Willem Drost tomu se običaju izučio u Rembrandtovoj radionici, zbog čega su se njegova ulja stoljećima pripisivala baroknomu majstoru. Iako slojevita tama »Danielova viđenja« to opravdava, a nježni osmijeh anđelova lica usto potvrđuje da ga je retuširao Joshua Reynolds, Danielova gesta odaje sav genij samozatajnoga Nizozemca: prorok u anđelovu dodiru prima jasnoću, ali i snagu.
Premda je svoje ozdravljenje od kuge na putu za misiju u Quebecu Catherine de Simon de Longpré pripisivala dodiru kipića Kraljice Anđela, snaga kojom se žrtvovala za siromahe jasno je povezuje sa samim nebeskim duhovima. Ne samo da je francuska blaženica – rođena 1623., godinu prije Willema Drosta – već s jedanaest godina položila anđeoske zavjete bijega od smrtnoga grijeha i trajnoga djevičanstva, nego je i u osmogodišnjoj vrućici bez poštede izgarala za štićenike bolničkih kanonica svetoga Augustina od Milosrđa Isusova. No nadimak koji su domorodci nadjenuli Marie-Catherine od Svetoga Augustina zbog truda oko njihova jezika, »Iakonikonriiostha« – Ona Koja Ljepša Dušu i Grije Srce – jedna je od šest utemeljiteljica Crkve u Kanadi nesumnjivo izvojevala ne dopustivši da joj svakodnevno tlačenje zloduha opustoši nasmijano lice. Bilo bi iznenađenje da isposnica s anđeoskim riječima nije i izdahnula: »Svet, svet, svet!«
