Anđeo i slava danas se u rečenici najčešće mogu naći zajedno samo ako je riječ o manekenkama ili investitorima. No i kada se uz slavu u Pismu izrijekom ne spominju, anđeli su bez sumnje u blizini. Premda »Gospod nije dao anđelima moć da govore o svim čudesima«, nebesa i sva vojska njihova ipak »slavu Božju kazuju«. Rafael, jedan od sedmorice što »stupaju pred Slavom Svetoga«, razjašnjava: »Slavno je otkrivati djela Božja.« Naime, kao čuvari »slavnoga prijestolja« »sveti ratnici« ne samo da pjesmom »slave veličanstvo Svemoćnoga« i najavljuju »pojavak slave«, nego i sami u Kristovoj slavi imaju udjela – toliko da apostoli i neke zloduhe nazivaju »Slavama«. Izmoljena pojava anđela stoga je proslavom Gospodnjom i Izraelovom, kao što i ljudske pojave »zaodjenute slavom« ljudskom ili zagledane u slavu Božju podsjećaju na anđele. Najviše se pak u »anđele Slave« zagledao Ezekiel, čiji životopis Sirah sažima: »Vidio je prizor slave!«
Neobičan je početak prorokova posljednjega zapisa o »kolima Gospodnjim«: »Slava Boga Izraelova dolazi od istoka!« Ne samo zato što se u Ezekielovu viđenju slava Božja vraća u hram bez krova, nego i zato što nagoviješta istočnu pobožnost uronjenu u slavno »svjetlo Tabora«. Nije stoga neopravdano tragove te pobožnosti prepoznati i na ulju na platnu jednoga sina pravoslavnoga svećenika. Skicirajući buduću fresku za kijivsku katedralu svetoga Vladimira, Viktor Mihajlovič Vasnjecov vodio se Ivanovim retkom: »Bog je tako ljubio svijet…« Ipak, njegov portret »Boga Sabaota« sred anđeoske svite podsjeća na Ezekielov opis: kerubi su Slavi toliko bliski da se od nje jedva i mogu odijeliti.
Djelo ruskoga historicista jedni su tumačili kao mitski odmak od realizma »peredvižnjika«, drugi kao premošćivanje staleških razlika. No zov »mašte, sna i naše vjere« slikara je odveo drugamo: anđelima priljubljenima uz tlo pod Gospodnjim nogama.
»Gospode, daj da u tvojoj Crkvi budem tek krpa koja se baca u mračan i prljav kut nakon što se njome obrišu mrlje«, zapisao je u dnevniku vilniuski biskup Jurgis Matulaitis-Matulevičius. Da najpoznatija molitva litavskoga blaženika – umrla 1927., godinu nakon Vasnjecova – nije tek pjesnička figura, svjedoči njegov običaj da jutarnji ispit savjesti vrši prostrt na tlu u obliku križa. No redovnička stega za obnovitelja Družbe marijanskih očeva Bezgrješnoga Začeća nije bila tek oruđem osobnoga posvećenja, nego i duhovne obnove društva. Više od riječi kojima se zauvijek oprostio od svoje subraće – »Organizirajte se i posvetite!« – potvrđuje to i neuobičajena slika koju im je preporučio razmatrati: »zaposleni, uplakani i ispaćeni Krist, Krist u svjetini, Krist u posjetu gradovima i selima«. U svim ljudskim umijećima, uvidima i udruženjima prepoznati podnožje Božje slave – to znači biti anđeoski priljubljen uza zemlju.
