Zvizdović i Kraljević, Ćurić i Nuić, Božidarević i Franchi, Miškov i Dalla Costa – teško je i nabrojiti sve povijesne svećenike koji su nosili anđeosko ime, a kamoli one koji su ga poput Bulešića ili Stepinca životom i zaslužili. No Pismo potvrđuje da veza između svećenika i anđela nije tek u srodnosti riječi ili sličnosti djela. S anđeoskim likovima koje je prvi vidio protjerani prvosvećenik Adam, kerubima, najčešće su se u šatoru sastanka i jeruzalemskom hramu susretali Levijevi potomci, a kerubinska se pojava i u nebeskim viđenjima očitovala samo svećenicima – Ezekielu i Ivanu. Da se i ne prihvati prezbiterski značaj patrijarha bliskih s nebeskim duhovima, pomoć koju su anđeli pružili makabejskoj svećeničkoj lozi i prvomu apostolskomu zboru ne može se poreći, kao ni njihov zagovor u nevoljama Jošue i Pavla. Pa čak i u prvom novozavjetnom susretu s anđelom glavnu ulogu ima svećenik: Zaharija. Ali koji Zaharija?
Odgovor se čini jednostavnim: Zaharija »iz razreda Abijina« koji nije povjerovao arkanđelu Gabrielu. No još se jednomu svećeniku istoga imena anđeo ukazao nasuprot hramskomu svijećnjaku: proroku Zahariji, sinu Berekjinu.
Čini se da je tu neobičnu podudarnost na umu imao ruski neoklasicist koji je na jednoj slici »vječnoga svećenika« radio čak 20 godina. Naime, premda je akvarelom, kredom i olovkom skicirao kako »Arkanđeo Gabriel udara Zahariju nijemošću«, Aleksandar Andrejevič Ivanov po uzoru je na dvojakost Zaharijina viđenja udvostručio hramsku menoru te ju je zavio izmaglicom nejasnoće kakvu je starozavjetnomu proroku razmaknuo upravo bezimeni duh. Ako na djelu »ludoga mistika« i nema drugih tragova anđeoske namjere, još manje ima mjesta slučajnosti: jer i jedan i drugi Zaharija od glasnika su Božjega primili proroštvo o Krstitelju i Kristu. Tako potezom kojim svećeniku zatvara usta Ivanovljev anđeo proroku usta otvara.
Otvaranjem usta mogao bi se posprdno nazvati potez kojim je plaćeni ubojica kubanskomu nadbiskupu Antoniju Mariji Claretu razrezao obraz do uha. Sveti Katalonac – rođen 1807., godinu nakon ruskoga idealista – svojemu je atentatoru masonu uzvratio izbavljenjem od smrtne kazne. No taj anđeoski postupak proroka koji je postao svećenikom nije bio slučajan. Ne samo da je višeput riječju zaustavio potres, a rukom oluju, nego je i prorekao pošasti dvadesetoga stoljeća – hedonizam i pohlepu, individualizam i glupost, komunizam i rat – kao i njihove lijekove: pobožnost euharistijskomu Kristu, čija mu je čudesna prisutnost sačuvala srce od raspadanja, i pobožnost Djevici Mariji, čijemu je srcu posvetio svoje misionarske sinove klaretince. Nebeski mu je dvojac, uostalom, i naredio da piše, na što je »apostol tiska« uzvratio opusom od 144 knjige. »Ne pronalazim mir ako ne trčim i propovijedam« – to je paradoks anđeoskih svećenika.
