Evanđelja Isusa opisuju kao onoga koji ima vrlo jasno izraženu svijest o samom sebi. Ni u kojem trenutku njegova ovozemaljskoga života, koji valja promatrati kao službu koju ima izvršiti od Oca, on ne mijenja svoja stajališta.
I s pravom se treba zapitati odakle Kristu dolazi snaga za njegovo poslanje i sposobnost da bude istinski jasan u svemu što čini. Odgovor na to pitanje čini se da se krije u riječi služba, odnosno služenju.
Dohvatiti smisao Isusovih riječi
Naime, sve što evanđelisti opisuju da Isus čini može se svesti pod jedan jedini nazivnik, a on je služenje. I baš zato što živi svjesno kao sluga isto stajalište želi prenijeti i na svoje učenike. Prvu njegovu pouku oni ipak ne razumiju, a ona se tiče sudbine Sina Čovječjega koji treba biti predan u ruke ljudima, ubijen i treći dan ustati. Njima jednostavno ne polazi za rukom dohvatiti smisao tih riječi jer izraz Sin Čovječji koji evanđelisti preuzimaju iz Hebrejske biblije nema neko posebno značenje osim pak u Knjizi Danijelovoj gdje je Sin Čovječji prikazan kao onaj koji dolazi na oblacima te time onostrano biće.
Na drugim pak mjestima riječ je o aramejskom izrazu koji označava jednostavno čovjeka u svim njegovim pojavnim oblicima. Osim toga učenici još ne shvaćaju da je Isusov govor o Sinu Čovječjem ustvari govor o njemu samom i o putu na koji on treba uskoro poći.
Valja istaknuti i činjenicu da Isus o svojem putu još ne govori izravno, a kako bi i mogao. Čineći tako bio bi vrlo jednostavno izložen snažnoj ljudskoj kritici i ljudskim obzirima koji ako nisu nošeni drugim pogledom na život i čovjeka, a to je očito onaj nebeski i onostrani, čovjeka ostavljaju zatvorenim u njegov uski prostor pogleda na život. Isto tako vrlo je vjerojatno da se s Isusom i dalje kreće puno ljudi koji jednostavno s njim koračaju tek iz znatiželje te nisu ni u stanju ući u dublje razumijevanje Boga i njegove biti, a to i podcrtava evanđeoski ulomak kada Marko kaže da oni ne razumiju njegovu besjedu, a istodobno ga se boje pitati da im to protumači. Stoga Isus čini drugi korak u pojašnjenju svoje osobe i smisla života onih koji ga istinski žele nasljedovati.
Krist nije razočaran
Isus u maniri vrsnoga pedagoga svoje učenike pita o sadržaju njihovih razgovora dok međusobno putuju. Njihova je reakcija smiješna, a istodobno odražava sav ponor njihova duhovnoga stanja. Reagiraju mukom jer su njihove rasprave bile usmjerene prema svemu drugomu osim onomu o čemu je Krist govorio.
Dok Krist na putu govori o važnosti istinskoga trpljenja i poniznoga vršenja svojega poslanja, njihove su glave ispunjene ljudskim maštanjima o velikim mjestima i nadmetanjima oko veličine i ugleda u društvu.
Krist nije razočaran, barem to ne navodi evanđelist u svojem tekstu, nego se zaustavlja te im sada vrlo jasnim primjerom pokazuje na koji će način istinski biti velikima. Pozvavši ih na služenje te shvaćanje sebe kroz prizmu služenja, doziva i dijete, koje postavlja u sredinu da im na zoran način prikaže istinsku bit poslanja čovjeka na zemlji. Dozivanje djeteta prikaz je onoga što su oni nekada bili. Ljudi koji su imali čiste i još neiskvarene poglede na život i svijet koji ih okružuje. Bio je to tada život iskrenoga i čestitoga nastojanja oko dobra koje je kroz odrastanje pomalo zapostavljeno.
Razlozi za to mogu biti višestruki. Jedan od temeljnih zasigurno je razočaranost brojim životnim situacijama u kojima su isti ljudi kušali neiskrenost i izopačenost ljudskoga duha te samim time odlučili bivati sve manje djecom. No iako povrijeđeni ljudskošću drugih, i dalje su pozvani sami biti u srcu čisti i usmjereni na Krista i njegov način života. Kako bi to mogli, morat će ponovno postati svjesni činjenice da oni nisu gospodari svojega poslanja, kao što nije ni sam Krist, nego jednostavno sluge Božje.
Otvorenost za osluškivanje Duha
Iz svega navedenoga može se zaključiti da je istinski put Kristova učenika uvijek put svakodnevnoga čišćenja vlastitoga srca kako bi se ono neprestano vraćalo iskrenim dječačkim zanosima. Zanosima koji čovjeka mogu nositi u svijetu njegovih zaduženja i odgovornosti u kojima se on svakoga dana treba iskazivati kao ponizni služitelj svoje braće.
To će biti uistinu važno kod svih koji na sebe preuzimaju dužnost i odgovornost služba u Crkvi, a one su raznolike. Bilo da je netko čitač, ministrant, djelitelj pričesti, član župnoga zbora ili pak svećenik, svi su trajno pozvani obnavljati se u duhu služenja jedni drugima.
Crkva u kojoj će svi njezini članovi shvaćati jedni druge kao zajednicu braće jednakoga dostojanstva, a ne kao zajednicu onih koji bivaju iznad nekoga, bit će Crkva koja raduje i veseli srce čovječje. I to samo iz jednoga razloga: otvorenosti za osluškivanje onoga što Duh govori crkvama (usp. Otk 2-3). Ponizni put osluškivanja Duha koji Krista i danas čini živim u krilu Crkve bit će garancija ostvarivanja sve snažnijega i jasnijega poslanja Crkve u svijetu budući da će tada sama Crkva imati jasniju svijest o naravi svojega poslanja u svijetu. Poslanje je to koje je usmjereno prije svega na privođenje ljudi Kristovu otajstvu ostvarivanjem iskrenoga zajedništva i života bratske ljubavi u duhu milosrđa i ljudske solidarnosti.
