U odlomku iz Djela apostolskih Petrov navještaj počinje Ivanovim krštavanjem na Jordanu, a Isusovo djelovanje počinje iz Galileje. Njega je »Bog pomazao Duhom Svetim i snagom«. Tim se izričajem otkriva uska veza koja postoji između Evanđelja po Luki i Djela apostolskih jer se njime izravno podsjeća na Isusovu propovijed u sinagogi u Nazaretu, gdje on sâm, navodeći riječi proroka, progovara o svom poslanju riječima: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza.« Bog je, dakle, s njime, a on je božanskom snagom »prošao svijetom čineći dobro i ozdravljao sve kojima bijaše ovladao đavao«.
I ovaj sažeti opis Isusova javnoga djelovanja vraća čitatelja u nazaretsku sinagogu i podsjeća na nastavak starozavjetnog teksta što ga Isus ondje čita. Petar se predstavlja kao svjedok toga Isusova djelovanja. Apostoli su bili svjedoci svega što je Isus činio »počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas«. I ne samo toga, nego ponajprije svjedoci Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Isusa, smaknutoga i obješena na drvo, Bog uskrisuje »treći dan«. U tom se skriva i prvi kršćanski credo, a apostoli postaju povlašteni svjedoci jer se upravo njima uskrsli ukazao. Stoga ih uskrsli Krist šalje »propovijedati narodu i svjedočiti«. Osim svjedočanstva o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, oni moraju dati i svjedočanstvo o tome kako ga je Bog postavio sudcem živih i mrtvih. Na kraju Petar kaže da za Isusa »svjedoče svi proroci«, pa se i tako nastavlja nauk Lukina evanđelja, gdje se čita o uskrslom Isusu koji dvojici učenika na putu za Emaus razlaže kako se njegovom mukom, smrću i uskrsnućem ispunilo Pismo: »Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.«
Evanđelist Ivan opisuje dan uskrsnuća. Toga dana »rano ujutro« na grob Isusov dolazi Marija Magdalena, jedna od žena koje su stajale uz križ Isusov. Ivan prethodno ne daje o njoj nikakvih drugih podataka. Ona je vidjela da je kamen s groba odmaknut pa je pohitala o tome izvijestiti »Šimuna Petra i drugoga učenika kojega je Isus ljubio«. Ovaj »drugi učenik« spomenut je već prije skupa s Petrom za njegove zataje Isusa. Kao svjedoci uskrsnuća predstavljene su osobe koje su bile i svjedoci njegove muke: Marija Magdalena, Petar i, vjerojatno, Ivan. Marijino je svjedočanstvo nepotpuno jer ona samo kaže da Isusovo tijelo više nije u grobu. Tek će Petar i Ivan otvoriti niz pravih svjedoka. Njih dvojica nalaze prazan grob i povoje gdje leže, kao i ubrus koji bijaše na Isusovoj glavi. Ključna je rečenica ova: »Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.« Ovdje nije opisano nikakvo ukazanje uz prazan grob, kako je to slučaj u ostala tri evanđelja. To će se u Ivanovu evanđelju dogoditi tek u drugom koraku. Ovdje učenici vide samo prazan grob i povoje. To je dovoljno da povjeruju. Nije, međutim, rečeno što su povjerovali, no na prvi se pogled čini da je predmet vjerovanja samo činjenica da je grob prazan. Kao da Petar i Ivan samo utvrđuju što im je već javila Marija Magdalena, tim prije što se u sljedećem retku kaže da još nisu upoznali Pisma prema kojima »Isus treba da uskrsne od mrtvih«. Ipak, poznajući Ivanov način izražavanja, valja priznati da glagol »vidjeti«, a pogotovo »povjerovati« moraju imati dublje značenje. Doista, na završetku Evanđelja postaje jasno da je vjerovanje svrha čitavoga djela. Naglašavanje da učenici još nisu upoznali Pisma može značiti da im je kao svjedok bio dovoljan sâm Isus čije su djelovanje pratili od samoga početka. Vidjeli su dovoljno njegovih znakova i slušali njegove riječi. Svjedok je za njega kroz Evanđelje bio i Otac i Pismo i Abraham i Ivan Krstitelj i Isus sâm. Sada je na učenicima da nastave svjedočiti.
Odlomak iz Prve poslanice Korinćanima apostola Pavla sadrži slikovit govor o novosti kršćanskoga života. Pavao govori o kvascu koji »sve tijesto ukvasa«. Kvasac u novozavjetnom govoru može poprimiti bilo pozitivne bilo negativne konotacije, no u oba slučaja važno je njegovo svojstvo da u maloj količini utječe na mnogo veću količinu tijesta. Pozivom korintskim kršćanima da očiste stari kvasac i da budu novo tijesto, da budu kao beskvasni kruhovi, apostol predstavlja kvasac kao nešto nečisto i podsjeća zapravo na Blagdan beskvasnih kruhova. Židovi su prije blagdana Pashe morali svoja obitavališta očistiti od svake vrste kvasa, pa tako i od krušnoga kvasca, a Pashu su mogli slaviti samo s beskvasnim kruhovima. U tom je tekstu dakle riječ o ispravnom slavljenju Pashe. Ta i sam Pavao odmah u nastavku kaže: »Već je žrtvovana Pasha naša, Krist.« Krist je pravi pashalni jaganjac, žrtvovan na križu. U židovskoj Pashi, u doba kad se žrtvuje pashalno janje, kuća je već morala biti očišćena od kvasca. Ako je »Pasha naša« već žrtvovana, a čovjek nije očišćen od staroga kvasca, u zakašnjenju je i apostolov je poziv žuran. Kako bi mogli pravo svetkovati Pashu, to jest Kristovo Vazmeno otajstvo, kršćani se moraju riješiti »zloće i pakosti«, svakoga grijeha što ga simbolizira kvasac, te postati »beskvasni kruhovi čistoće i istine«. To se čišćenje događa prihvaćanjem Kristove žrtve. I to je pravo svjedočenje vjere.
