Crkva, Sveto pismo i crkveni oci od davnina ističu vrijednost posta. Oduvijek se uzdržavanje od hrane stavljalo pred vjernike kao jedan od izvrsnijih oblika pokore u kršćanskom životu jer ono – kako uči Katekizam Katoličke Crkve – izražava obraćenje u odnosu prema samomu sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Početak korizmenoga vremena u mnogih doziva u pamet pokorničku praksu, pa i Crkva upravo u tom vremenu određuje jedina dva dana u godini kada je obvezno postiti – na Pepelnicu i Veliki petak, na početku i kraju korizme. Stoga smo o važnosti i smislu posta, kao i o njegovoj duhovnoj koristi, razgovarali sa svećenikom Damjanom Korenom, ravnateljem Duhovnoga centra Varaždinske biskupije na Veternici koji već 13 godina organizira Vikende posta, molitve i šutnje.
Živjeti »o kruhu i vodi«
»Da bi se bolje razumio post, valja poći od samoga pojma, a čini se da su se danas mnogi maknuli od njegova temeljnoga značenja koje susrećemo kod svetaca i pustinjskih otaca. Riječ post valja rabiti za odricanje od hrane; štoviše, postiti je nekada podrazumijevalo – živjeti ‘o kruhu i vodi’. Danas često susrećemo pojavu da se post ‘preusmjerava’ na odricanje od čega drugoga jer se to čini lakšim, pa se umjesto posta poziva na odricanje od alkohola, cigareta, slatkoga, ružnih riječi prema braći ili bližnjima, psovki…«
Poistovjećivanje posta s različitim odricanjima može dovesti do opasnosti da se postu oduzme njegovo pravo značenje i poruka, upozorava sugovornik.
»U postu se govori ‘ne’ hrani kao što je Isus dao primjer svojim četrdesetodnevnim postom u pustinji. Svako drugo prilagođavanje ili odricanje od bilo kakvih ovisnosti često je uzdržavanje od nečega što bi i inače trebalo izbjegavati u vjerničkom životu jer je poznato da odricanje kroti sebičnost i otvara srce za potrebite«, napominje svećenik koji se osobno – šestodnevnim iskustvom posta o kruhu i vodi na međugorskom seminaru posta, molitve i šutnje – osvjedočio da ta pokornička praksa pridonosi obogaćenju duhovnoga života. Svjestan da se riječima teško može nekoga uvjeriti da posti, sugovornik dijeli mišljenje da čovjek najdublje i najozbiljnije prione uz nešto kada sam to iskusi, isproba i uvidi da doista donosi plodove. »Kada posti, čovjek osjeti da se ‘nešto’ događa u njegovoj nutrini, duši. U praksi sam se uvjerio koliko se i kako čovjek kroz post drugačije ponaša, bolje osjeća i živi«, priznaje Koren.
Post – misao na vječnost i oruđe sadašnjosti
Budući da je vodio više od 150 vikenda posta, molitve i šutnje te se susreo s mnogobrojnim svjedočanstvima, izdvojio je i neke vidljive plodove posta. »Najprije treba napomenuti da post nije cilj, nego sredstvo koje pomaže na putu do cilja. Cilj vjerničkoga života jest ono što je Isus propovijedao, a Crkva u korizmi najviše naglašava: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko. Obratite se! Vjerujte evanđelju!’
Post pomaže da se odricanjem od hrane i svladavanjem osjećaja gladi čovjek svjesno ‘prisili’ misliti na vječni život. Želimo podići svijest o tome da ne živimo u prvom redu kako bismo jeli, nego jedemo da bismo živjeli, odnosno da želimo misliti na svoj konačni cilj vječnoga života i da do njega želimo doći.«
Post kao odricanje od hrane pomaže i u odricanju od grijeha, navodi svećenik. »Isus nas uči u evanđelju da je postom lakše i moguće ‘držati pod kontrolom’ sve ono što čovjeka navodi na grijeh. Što nam ne dopušta da se obratimo? Kratko i jasno: naši sebični prohtjevi, želje, strasti i grijesi. S njima i protiv njih se treba boriti, a u tome može pomoći post. Postom se čovjek uči svladavati i držati ‘pod kontrolom’ da ne radi sve ono što mu se prohtije, nego da živi kako ga Isus uči u evanđelju i po zapovijedima Božjim. Ako je čovjek sposoban i odlučio je postom sebi reći ‘ne’, lakše će i odlučnije sebi reći ‘ne’ i u drugim prilikama koje bi ga mogle navesti na grijeh. Post nam pomaže živjeti ljubav, a ne sebičnost«, napominje sugovornik.
Postiti moleći ili moleći postiti
Na činjenicu da je post kroz čitavu povijest Crkve pridonosio upotpunjenju duhovnoga putovanja prema kraljevstvu Božjemu Koren podsjeća citatom sv. Petra Krizologa: »Što molitva traži, post postiže, milosrđe prima!« »U korizmenom vremenu naglašava se baš to troje – i molitva i post i milosrđe. Ne može se zanemariti ni jedna dimenzija. Post ne može biti izoliran, sam za sebe, sam sebi svrha, nego je uvijek povezan s molitvom, milosrđem i euharistijom. Post i molitva dva su plućna krila duhovnoga života, stoga se može reći: postiti moleći ili moleći postiti. Post nadalje pomaže u konkretnom milosrđu pa se polaznicima Vikenda savjetuje da ono što postom ‘prištede’, a potrošili bi na hranu, daruju potrebitima ili na neku drugu nakanu.«
No zašto postiti o kruhu i vodi, a ne zamijeniti post jedenjem voća ili salate – pitamo našega sugovornika. »Crkva nas postom o kruhu i vodi upućuje na onaj kruh koji se blaguje u euharistiji, odnosno na Krista kojega u pričesti primamo, a salata, voće ili štogod slično ne asocira nas u tom smislu na euharistijskoga Krista.«
Postu umanjili ozbiljnost?
I dok s jedne strane Crkva u teškim trenutcima poziva na post i molitvu, svjesna njihove jačine i snage, istina je da je ona sama nakon Drugoga vatikanskoga koncila smanjila kanonske obveze posta. Opravdano je zato upitati je li post danas u krizi – i je li Crkva tomu pridonijela. »Post je možda u krizi u Crkvi, ali sve ove godine kroz Vikende posta i molitve vidimo da ima vjernika koji prakticiraju post baš u onom smislu kako je Isus dao u evanđeoskim uputama: ‘Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.’ Dakle Crkva nakon Drugoga vatikanskoga koncila nije ukinula post, nego je samo načelno smanjila naglasak na nj, možda kako bi se lakše izbjegla mogućnost izvanjske duhovne oholosti«, zaključuje svećenik Koren.
Post otkriva čovjekovu nutrinu
