Sumnja je u znanosti pokretač istraživanja i preispitivanja istine, verificiranja rezultata do kojega se došlo istraživanjem. Nešto bi se slično moglo reći i za zreloga pojedinca koji uvijek nanovo preispituje put kojim ide kroz život. Smisao toga preispitivanja ne leži u pukoj radoznalosti, nego u pokušaju da se izabere smjer koji pomaže čovjeku ostvariti sretan i zadovoljan život. Pritom bi svaki pojedinac trebao imati na umu evanđeosko i univerzalno načelo koje upozorava da nitko nema pravo graditi svoju budućnost na račun drugoga. To bi trebala biti i zadaća svakoga društva koje želi izbjeći nemoralan odnos prema životu i moguće katastrofične scenarije.
Nažalost, jedna od najvećih opasnosti suvremenoga društva leži u tome da je sve više onih koji ne propituju ništa – koji nikada ne sumnjaju u napredak društva niti bilo kada stavljaju pod upitnik ono što se događa oko njih. Dok se u znanosti kod istraživanja i diskursa o tome što bi moglo biti istina nameće ono mišljenje koje je najuvjerljivije, u današnjem društvu dominira dirigirano, profitabilno orijentirano mišljenje. Malo je građana u zapadnim društvima koji propituju ispravnost neoliberalnoga kapitalizma i nametnutoga liberalizma. Rijetki su oni koji iza neoliberalne tržišne ekonomije vide monopolističku politiku razvijenih država koje beskrupulozno iskorištavaju radnu snagu siromašnijih.
Danas se događa da zlo koje biva učinjeno negdje daleko od očiju zapadnoga građanina ne ulazi u kategoriju nemoralnoga jer se događa tamo negdje daleko, izvan njegova interesnoga vidokruga. To da u Bangladešu, Indiji i drugim siromašnim zemljama radnici obavljaju u neljudskim uvjetima poslove za zapadne kompanije, bez osiguranja i propisane minimalne satnice, rijetko koga zanima. Važno je da su odijela, košulje, cipele ili neki drugi proizvodi jeftini i kvalitetni. Štoviše, običan zapadni građanin divi se godišnjim humanitarnim akcijama za siromašne širom svijeta koje organiziraju politički utjecajni slojevi društva. Na taj se način stvara lažan dojam o zainteresiranosti vladajućih struktura za pravednost i moral na globalnoj razini. Prosječan zapadni građanin ne razmišlja o tome da ti isti »humanitarci« svojom profitabilnom politikom i ekonomijom tjeraju u smrt godišnje desetke tisuća siromašnih širom svijeta.
Umjesto istinskoga humanizma koji u svakom čovjeku prepoznaje Božje stvorenje, u igri je lažni koji vraća mrvice onima od kojih je uzeo čitav kruh. Jedan od razloga sve jačih emigracija na globalnoj razini leži upravo u tom opasnom neoliberalnom monopolističkom kapitalizmu s dva lica, onim koje se prodaje humanističkim dok na drugoj strani iskorištava druge bez imalo grižnje savjesti. Bogatim profiterima, koji kreiraju javno mišljenje, puna su usta moraliziranja, ali ne i morala.
Dobar dio zapadnih političkih profitera govori s metaetičkoga gledišta kako bi trebao izgledati pravedan život, ali rijetko se osvrću na stvarno stanje ekonomije i politike, stanje u koje su strovalili svijet. Sve se svodi na opisivanje kako bi trebao izgledati pravedan svijet, a istodobno se ne čini ništa kako bi doista postao pravednim. To se ne odnosi samo na ekonomsku i političku prijevaru na globalnoj razini, gdje pojedine kompanije i političke strukture stvaraju monopol nad upravljanjem svjetskim dobrima, nego i na prostor Europske unije. I na tom prostoru uspijevaju politički i ekonomski profiteri dimnim zavjesama prikriti istinu o stvarnom stanju unutar Unije. Puno se govori o pravednom svijetu i moralu, ali se ništa ne čini da se do njega istinski dođe.
Služeći se metaetikom, politički i ekonomski ideolozi Unije proklamirali su da se s vremenom moraju izjednačiti životni uvjeti u siromašnijim članicama s onima u bogatijim državama. Nažalost, nedostatak osjećaja za ono što se naziva praktičnim moralom doveo je do suprotnih tendencija. Umjesto izjednačavanja uvjeta za život, dogodilo se masovno preseljavanje mladosti iz siromašnijih zemalja Unije u one bogatije. Subvencije koje pojedine članice Unije dobiju sliče često onim humanitarnim manifestacijama u zapadnim metropolama koje prikrivaju pravo stanje morala društva na globalnoj razini. O tome da su jaka monopolistička poduzeća iz bogatijih zemalja ovladala tržištem siromašnih i na taj način uništila mnoga domaća poduzeća ne govori se puno. Ne govori se ni o tome da je unutar Unije upravo iz tih razloga došlo do iseljavanja u bogatije države. Upravo je to jedan od najvećih problema siromašnijih zemalja unutar Europske unije koje nisu pravodobno reagirale, nego su se zadovoljile ponuđenim darovima.
Države Unije danas zbog liberalne ideologije obezvrjeđivanja vrijednosti obitelji, kao i sve raširenijega hiperindividualističkoga načina života u njima, imaju jako loš natalitet. Taj deficit pokušavaju nadoknaditi vrlo atraktivnim ponudama mladim ljudima iz siromašnijih zemalja. Umjesto da ulažu u siromašnije države Unije i dižu njihov standard, opredijelile su se za spašavanje vlastite ekonomije i uslužne djelatnosti. Na taj način useljeničke zemlje u Uniji profitiraju daleko više nego siromašne od onih, na prvi pogled, izdašnih subvencija.
Problem pojačava i činjenica da se neoliberalizam ne odnosi samo na ekonomiju, nego i na druge sfere života, da je postao ideologijom koja želi ovladati ljudskim životom na svim područjima. Takav odnos prema životu, u kojem je sve podređeno financijama, rezultirao je obezvrjeđivanjem tradicionalnih vrijednosti kao što su obitelj, pravednost i osjećaj za metafizičko. Kako upozoravaju neki svjetski analitičari, zapadni je svijet u strci za profitom pretvorio političara (homo politicus), koji bi trebao biti odgovoran za sve sfere života, u ekonomista (homo oeconomicus) koji pred očima ima samo profit. Umjesto brige za čovjeka, njegov životni prostor i stabilan mir, homo oeconomicus sve je podredio stjecanju monopola nad ekonomskim tokovima u svijetu, ne pitajući se kakve opasne posljedice mogu proizići iz toga. Umjesto katoličkoga odgoja koji tendira humanističkomu, kako bi rekao poznati sociolog Max Weber, prevagnuo je protestantski duh kapitala.
Tipičan primjer toga duha jest njemačka kancelarka, na odlasku, Angela Merkel, koja je, vođena idejom profita, uspjela ekonomski stabilizirati njemačko društvo nakon ujedinjenja, ali je pri tome učinila glede migracija pogrješke, i to zbog nedostatka radne snage, koje bi moglo njemačko i europsko društvo dugoročno gledano opteretiti. Posljedice toga već su vidljive u jačanju desnice kao odgovora na probleme koji su se pojavili s migrantima i njihovim neprihvaćanjem vrijednosti zapadne civilizacije. Da je zapadna ekonomija i politika vodila više računa o praktičnom moralu u odnosu na siromašne zemlje svijeta, bilo bi danas manje siromaštva i migracijskih kretanja. Istina, velike zapadne tvrtke ne bi imale monopol koji danas drže u svijetu, ali ne bi bilo ni toliko nepravde, mržnje i podvojenosti između različitih civilizacija.
Umjesto sustavnoga podupiranja hiperindividualizma i hedonističkoga stila života, što odgovara onima za koje je profit na prvom mjestu, Europska bi se unija trebala okrenuti dobru i slobodi svih, prema onoj filozofskoj mudrosti koja kaže da »moja sloboda, a time i moj lagodni stil života, prestaje tamo gdje su ugroženi sloboda i blagostanje drugoga«. Umjesto metaetičke analize stanja i priče o tome kako bi svijet trebao izgledati, nužno je sagledati stanje morala u praktičnom životu. Tek kad unutar Unije, ali i na globalnoj razini, dođe do etičkoga odnosa prema konkretnomu čovjeku, mogu se očekivati pozitivni pomaci. Umjesto analize stanja i normativnih postavaka, pravilo života mora postati evanđeoska mudrost koja kaže da »ne treba činiti drugomu ono što ne želiš da on čini tebi«.
