Socijalna ekonomija zauzima prostor ekonomskih aktivnosti koje se događaju između čistoga tržišnoga načina organiziranja gospodarskih aktivnosti ili kada država organizira aktivnosti u okviru javnoga sektora. Zato se to područje socijalne ekonomije svrstava i pod tzv. treći sektor (uz tržišni i javni). Socijalna ekonomija kao aktivnost povijesno je povezana s pučkim udrugama i zadrugama koje su pratile europsku, pa tako i hrvatsku gospodarsku povijest. U mnogim europskim zemljama i danas sektor zadrugarstva (Italija i Španjolska primjerice) igra vrlo važnu ulogu, dok je sektor socijalne ekonomije, moglo bi se reći, važan u svim zapadnoeuropskim zemljama, a posljednjih godina među istočnoeuropskim zemljama – u Mađarskoj postaje sve važniji. Naime, posljednje istraživanje stanja sektora socijalne ekonomije u zemljama Europske unije za 2015. godinu koje su priredili profesori Monzon i Chaves iz Valencije pokazalo je da je od ukupnoga broja zaposlenih u zemljama EU-a, tj. od ukupno 215,7 milijuna zaposlenih 2015. godine, njih negdje 13,6 milijuna ili 6,3 % zaposleno u sektoru socijalne ekonomije, dok je u zemljama kao što su Belgija, Francuska, Italija, Španjolska i Nizozemska 8 – 10 % od ukupno zaposlenih osoba zaposleno u sektoru socijalne ekonomije. S druge strane, u nizu bivših socijalističkih zemalja – među kojima su Hrvatska, Slovenija, Litva, Latvija, Rumunjska, Slovačka – od ukupnoga broja zaposlenih tek je 1 – 2 % zaposlenih u sektoru socijalne ekonomije, a Mađarska i Estonija posljednjih su godina uspjele podignuti taj postotak na prosjek EU-a od oko 6 %. Neki istraživači objašnjenje za to nalaze u represivnoj prirodi bivših socijalističkih režima u zemljama istočne Europe. Naime, civilni sektor i organizacije civilnoga društva u tim su društvima bili marginalizirani i potpuno ih je kontrolirala komunistička partija, pri čemu su udruge i zadruge bile instrumentalizirane te su bile produžetak države i igrale su ulogu kvazidržavnih agencija. U postkomunističkoj Europi do oživljavanja toga sektora dolazi tek početkom 90-ih godina i to poglavito zbog demokratizacije društva, decentralizacije i transformacije socijalne države u tim zemljama.
Zašto je važno čim prije razviti cijeli skup mjera kojima bi se poticao razvoj sektora socijalne ekonomije u Hrvatskoj?
Taj je sektor u Hrvatskoj znatno podrazvijen te se u njemu skriva veliki razvojni potencijal koji treba osloboditi. Usto, razvojem toga sektora nadalje će se pridonijeti demokratizaciji »okoštalih struktura« i još uvijek prisutnoga monopola države u pojedinim segmentima pružanja socijalnih usluga. Ne manje važan razlog jest i velik potencijal alternativne organizacije gospodarskoga života u modelima organizacija socijalne ekonomije, nasuprot prevladavajućem modelu neoliberalnoga kapitalizma. Naime, sve je očitije da još uvijek prevladavajući ekonomski model neoliberalnoga kapitalizma u europskom prostoru ne nudi dovoljno kvalitetna rješenja s obzirom na porast ekonomskih nejednakosti u Europi. Između europskih zemalja i unutar zemalja raste ekonomsko raslojavanje stanovništva te se pomalo paradoksalno porast siromaštva događa u pozitivnom makroekonomskom okruženju uz istovremeni porast zaposlenosti i pad nezaposlenosti. Upravo gospodarski model socijalne ekonomije u okviru svojih organizacijskih oblika kao što su zadruge, udruge, socijalna poduzeća, zaklade, uzajamna društva (društva uzajamne pomoći i osiguranja) nudi alternativu koja promovira vrijednosti zajedništva, prvenstvo čovjeka nad kapitalom, istovremenim uvažavanjem socijalnih i ekonomskih učinaka poduzetničke aktivnosti, uvažavanjem okoliša i poticaja koji dolaze iz lokalne zajednice i građanskih inicijativa. Predstojeći su izazovi za sektor socijalne ekonomije na razini Europske unije unaprjeđenje sistematizacije i prikupljanja statističkih podataka o socijalnoj ekonomiji na razini zemalja članica te određeni iskorak u pogledu uvođenja sektora socijalne ekonomije u sustav nacionalnih računa kako bi se mogao precizirati konkretan doprinos socijalne ekonomije u obračunu bruto društvenoga proizvoda nacionalne ekonomije jer sektor socijalne ekonomije još nije ušao u nacionalne račune.
Kako izgleda sektor socijalne ekonomije u Hrvatskoj danas (tj. u 2015. godini) prema podatcima objavljenima u spomenutoj studiji iz 2017. godine Monzona i Chavesa? U Hrvatskoj je 2015. godine u sektoru socijalne ekonomije bilo zaposleno 15.848 osoba, što je iznosilo tek oko 1 % od ukupnoga broja zaposlenih 2015. godine. Primjerice, u Finskoj je (zemlja sa 5,5 milijuna stanovnika) iste godine u sektoru socijalne ekonomije bilo zaposleno 182.105 osoba, što je iznosilo 7,7 % ukupnoga broja zaposlenih, dok je u Italiji bilo nešto manje od 2 milijuna zaposlenih u tom sektoru, tj. svaki deseti zaposleni radio je u sektoru socijalne ekonomije. Po sektorima socijalne ekonomije slika u Hrvatskoj izgleda ovako: u sektoru zadrugarstva 2015. godine bile su zaposlene 2744 osobe u oko 1300 zadruga koje su imale oko 21.500 članova/zadrugara; u više od 43.000 udruga i zaklada bila je zaposlena 10.981 osoba, u uzajamnim društvima oko 2123 zaposlene osobe.
U sektor socijalne ekonomije ulaze i socijalna poduzeća, međutim u sklopu navedenoga istraživanja nisu prikupljani odvojeni podatci za sektor socijalnih poduzeća zato što u europskom prostoru ne postoji unificirani standard za definiciju socijalnih poduzeća, pa tako niti zakonski okvir, te je moguće u većem broju zemalja baviti se socijalnim poduzetništvom kako u formi zadruga tako i u formi udruga ili čak i trgovačkih društava. Ono što je važno spomenuti za Hrvatsku jest to da je ona donijela Strategiju razvoja društvenoga poduzetništva od 2015. do 2020. godine koja bi trebala biti jedan od ključnih dokumenata za razvoj toga sektora u Hrvatskoj u budućnosti, iako bi bilo primjerenije da Strategija nosi naslov Strategija razvoja socijalnoga poduzetništva. U okviru strategije osigurana su i sredstva za poticanje razvoja toga područja u iznosu od 270 milijuna kuna za razdoblje 2015. – 2020. godine za financiranje različitih aktivnosti. Strategija za razvoj društvenoga poduzetništva bavila se i pokušajem definiranja socijalnoga poduzetništva u Hrvatskoj pa je tako usuglasila kriterije za prepoznavanje socijalnih poduzetnika.
Socijalnim poduzetnikom bit će smatran onaj poslovni subjekt koji ispunjava sve navedene kriterije, a to će dokazivati svojim aktima osnivanja i poslovanja, koje će biti potrebno podnijeti prilikom podnošenja zahtjeva za upis u Evidenciju društvenih poduzetnika. U skladu s prethodno navedenim kriterijima, društveni poduzetnik bit će svaka pravna ili fizička osoba koja će kontinuirano obavljati registriranu gospodarsku djelatnost i svojim trogodišnjim strateškim/poslovnim planom, godišnjim programom rada ili, ako bude poslovala dulje od tri godine, dotadašnjim rezultatima moći dokazati da djeluje u skladu s kriterijima za prepoznavanje društvenih poduzetnika. To je iznimno važno za sve one koji su započeli i misle krenuti u socijalno-poduzetničke projekte jer će ulazak u spomenutu evidenciju društvenih poduzetnika biti temelj za buduće sudjelovanje u natječajima za projekte koji će u nadolazećem razdoblju biti financirani sredstvima europskih fondova.
Sadašnja Vlada u okviru mjera aktivne politike zapošljavanja 2018. godine predvidjela je određene poticaje za razvoj socijalne ekonomije pa je tako uvela mogućnost jednokratnoga financijskoga poticaja za otvaranje zadruga te tako u slučaju osnivanja zadruge i zapošljavanja u zadruzi gornja granica iznosa potpore za samozapošljavanje koju korisnici koji se udružuju mogu ostvariti iznosi 275.000 kn za 5 osoba koje ju osnivaju, što bi moglo pozitivno utjecati na sektor zadrugarstva i razvoj socijalne ekonomije, no svakako bi trebalo uspostaviti kvalitetne sustave nadzora i evaluacije ovih mjera.
Bilo bi vrlo važno isto tako da se čim prije formira stručna skupina koja bi radila na prijedlogu nacionalne strategije razvoja socijalne ekonomije u Hrvatskoj u cijelosti.
Naime, iz navedenih podataka jasno proizlazi da su potencijali razvoja toga sektora uistinu veliki, a strateških dokumenata koji bi usmjeravali razvoj ovoga sektora nema (osim spomenute strategije razvoja društvenoga poduzetništva); pa tako primjerice vrlo važno područje zadrugarstva još nema usvojene strateške odrednice razvoja, a u ovom području već sada je zaposleno više od 2500 osoba i ima oko 100.000 osoba, što direktno što indirektno zainteresiranih (zadrugara i članova njihovih obitelji) za snažniji razvoj zadrugarstva, a potencijali su razvoja veliki i s kvalitetnim strateškim mjerama moguće ih je osloboditi. Dovoljno je samo za primjer navesti jednu u Europi najpoznatiju i vjerojatno ekonomski danas najsnažniju zadrugu Mondragon (https://www.mondragon-corporation.com/) u istoimenom španjolskom gradu, koja je i danas kralježnica gospodarstva toga dijela Baskije, zapošljava oko 75.000 osoba i po ekonomskoj snazi je 10. španjolski ekonomski subjekt s godišnjim prihodom od 12 milijarda eura. Zadrugu je na načelima socijalnoga nauka Crkve ustanovio katolički svećenik otac José María Arizmendiarrieta nakon Drugoga svjetskoga rata u potpuno razrušenom i ekonomski opustošenom dijelu Španjolske. Ljudi iz toga dijela Baskije istovremeno su zadrugari, tj. vlasnici, i zaposlenici te zadruge koja se bavi industrijskom proizvodnjom (poput proizvoda bijele tehnike, tehnoloških proizvoda, dijelova i komponenata za autoindustriju i još mnogo toga) te danas zadruga u svojem vlasništvu ima banku i sveučilište, a sve je počelo 1956. godine kada je spomenuti svećenik okupio nekoliko diplomanata lokalnoga tehničkoga fakulteta koji su pokrenuli proizvodnju parafinske grijalice na načelima zadrugarstva.
Navedeni španjolski primjer zorno ilustrira kako se uz dobru volju i znanje može pokrenuti velike projekte i to je isto tako moguće i u današnjoj Hrvatskoj, a posebice velik potencijal leži u tom poprilično nerazvijenom sektoru koji je u bivšem socijalističkom sustavu bio ideološki instrumentaliziran, a početkom tranzicije službena je politika na zadrugarstvo pogrješno gledala kao na nekakav relikt prošloga vremena i do danas se nije mnogo toga učinilo za razvoj toga područja. Tako primjerice danas, 2018. godine, još uvijek ne postoji trgovački centar u glavnom gradu Hrvatske u kojem bi građani kupovali proizvode hrvatskih zadrugara – od maslinova ulja, vina i meda zadrugara s hrvatskih otoka i priobalja do kulena, kobasice i drugih tradicijskih proizvoda hrvatskoga sela slavonskih, zagorskih i ličkih zadrugara – a takva je praksa velikih na načelima zadrugarstva ustrojenih trgovačkih centara u pojedinim velikim europskim gradovima prisutna. Ne bi li Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo mogao poduzeti taj vrlo konkretan korak i pokrenuti zadrugare da otvore svoj veliki trgovački centar barem u gradu Zagrebu? Ne bi li odgovorni nositelji ekonomske i socijalne politike čim prije trebali formirati stručnu skupinu za izradu strateških smjernica za razvoj socijalne ekonomije kako bi pokrenuli veći razvoj toga područja u današnjoj Hrvatskoj?
