Sve više analitičara političkoga i društvenoga stanja upozorava da Europa proživljava krizu identiteta, demokracije, religije, ali i samoga liberalizma koji je dobrim dijelom prouzročio to stanje ne nudeći nove odgovore na goruća pitanja društva. Nema sumnje da je europska zapadna politika pod utjecajem liberalnih ideja dala doprinos potiskivanju religije iz javnoga života. Uzroci za to ne leže samo u naslijeđu Francuske revolucije, odvajanju crkvene od sekularne vlasti, nego prije svega u obezvrjeđivanju religije kao nečega vrijednoga za čovjeka postmoderne.
Dok se američko prosvjetiteljstvo razvijalo paralelno sa shvaćanjem važnosti religijske slobode, europska se politička elita pod utjecajem liberalnih ideja pokušavala zadnjih desetljeća sustavno distancirati od kršćanstva, vežući ga uz političke promašaje iz prošlosti. Amerika je uspjela dobrim dijelom ostvariti neku vrstu simbioze prosvjetiteljstva i religije. Stvoreno je moderno tehnološko, slobodno društvo u kojem je religija zadržala i dalje važno mjesto u životu pojedinca i zajednice. Zahvaljujući tomu pristupu religiji, Amerika je uspjela integrirati čak i islamske emigrante u svoje društvo.
Europska je politika u zapadnoeuropskim državama, zahvaljujući liberalnim, vrlo često agresivnim antireligijskim idejama, uspjela potisnuti kršćanstvo iz javnoga života, ali ne i politički islam, podcjenjujući njegovu političku poruku.
Sličan se proces u Europi pod utjecajem liberalnih ideja zbivao i u odnosu na etničko. Etničke je probleme europska politika svodila uglavnom na balkanski primitivizam. Da je i tu ideologija liberalizma pogriješila, pokazuje se u sve jačoj napetosti između Španjolaca, Baska i Katalonaca u Španjolskoj ili Flamanaca i Valonaca u Belgiji, ali i Škota i Engleza u Velikoj Britaniji. Tu se primjećuje kriza moderne europske politike koja nije uzimala u obzir dubinu čitavoga problema, misleći da je etničko i religijsko zauvijek potisnuto.
Kriza Europske unije proizlazi danas dobrim dijelom iz iluzije pojedinih europskih političara da se identitet Europe sastoji u kontinuiranom dokidanju svake razlike, od vjerske do nacionalne. Ako se taj proces nastavi, doći će do većih problema. Jer, zasigurno, pojedini narodi u Europskoj uniji ne će odustati od svojega pogleda na nužnost očuvanja kršćanske tradicije, nacionalne slobode i vrlo opreznoga ophođenja s liberalizmom koji nije uspio riješiti probleme, nego ih je samo još pojačao.
Velika Britanija prva je napravila iskorak. Ubrzo bi to mogli učiniti i drugi. Jer ovakva politika europske birokracije nije nikakva garancija za mirnu budućnost u Europi. Štoviše, ona svojim sustavnim nametanjima liberalnih ideja ugrožava stabilnost i budućnost pojedinih država i naroda. Problem leži i u tome što bogatije zemlje u Europskoj uniji, koje stenju pod teretom lošega nataliteta koji je posljedica liberalne ideologije, nastoje svoje probleme riješiti isisavanjem mladosti iz siromašnijih. Na pomolu je novi vid kolonizacije. Za razliku od staroga kolonijalizma koji je crpio rudna bogatstva iz siromašnih zemalja, danas bogatije zemlje unutar Europske unije uzimaju mladost siromašnijima te ih na taj način, spašavajući sebe, osuđuju na život bez budućnosti. Jer tko nema mladost nema ni budućnost.
Europa se suočava i s drugim vrlo izazovnim problemima koji se mogu vezati uz liberalnu ideologiju. To se jasno primjećuje i u odnosu politike prema parlamentarnoj demokraciji. Narod (birači) koji je bio dugo vremena, i prema liberalnoj ideologiji, temelj zapadne demokracije, političkoj oligarhiji postaje vrlo problematičan. Pojavljuje se nepovjerenje prema narodu. Na birače se, kako kaže filozof Dieter Thomä, gleda kao na protivnika od kojega treba istodobno štititi demokraciju.
Za europske oligarhe narod se, navodno, ponaša poput »velike, neuračunljive, sirove, impulzivne, slijepe životinje«, o čemu se govori već kod Platona, Hegela, Balzaca i mnogih drugih autora. Na taj se način stvara nepovjerenje prema narodu, biračima, ubacujući u diskusiju čak i mogućnost isključivanja naroda od važnijih odluka. U tom duhu treba tražiti i sve veći strah od referenduma jer bi narod mogao zaustaviti proces lobiranja za još jaču liberalizaciju društva i instaliranje onih vrijednosti koje bi političari željeli nametnuti.
Bude li se politička oligarhija i dalje udaljavala od naroda, pokušavajući preko različitih lobija odgojiti narod samo za vid života koji nudi liberalna ideologija, mogla bi dobiti ispostavljen račun od naroda. Simptomi nepovjerenja naroda prema političkim elitama i njihovoj liberalnoj ideologiji već se osjećaju. Kriza liberalnih ideja, kako kaže politički analitičar Andreas Reckwitz, priziva lijeve i desne snage iz europske prošlosti. Ljevičari pokazuju poznatu brutalnu stranu u mnogobrojnim prosvjedima, a desni populisti grade ubrzano svoju budućnost zbog udaljavanja izabranih političara od naroda. To bi moglo biti pogubno za daljnji humanistički razvoj europske civilizacije.
Umjesto udaljavanja od naroda i nametanja vrlo često upitnih liberalnih ideja političari i vodeći društveni slojevi morali bi, osluškujući što narod doista želi, preispitati svoj odnos prema demokraciji. I to tako da shvate da u pravoj demokraciji narod ima zadnju riječ. Narod možda nije sposoban vladati, ali može jako dobro razlikovati prave političare od loših. Osjeti li se narod izigrano, moglo bi doći i do iracionalnih odluka te jačega priklanjanja populistima, čak i onima s fašističkim predznacima, što je danas prisutno u gotovo svim europskim državama, počevši od Italije preko Francuske do Njemačke.
Tradicionalizam i konzervativizam koji liberalne zapadne zemlje napadaju u Mađarskoj ili Poljskoj daleko je manje opasan od ideja koje nude populisti u zapadnim državama. Macron i Angela Merkel manje bi se trebali plašiti politike Orbana i njemu sličnih od one Marine Le Pen i AFD-a. Umjesto kritike konzervativizma u ponekim tranzicijskim zemljama Europske unije, trebali bi političari starije demokracije preispitati uzroke prijezira prema klasičnoj politici u vlastitim zemljama. Umjesto daljnjega protežiranja liberalnih ideja bilo bi mnogo važnije shvatiti da liberalizam nije dao odgovor na bitna pitanja ljudskoga života.
Ideologija liberalizma počiva na teoriji da je sloboda najveća vrijednost. Pri tome se često zaboravlja da je svaka sloboda povezana i s odgovornošću prema društvu, ali i sebi. Liberalizam prenaglašava slobodu pojedinca i poziva ga da sluša svoje srce i ispunja si sve želje. Nažalost, moderni je čovjek, pod utjecajem liberalizma, odgojen tako da misli da je za njega dobro ono što zadovoljava njegove nagone. Upravo je time utrt put za dokidanje individualne slobode jer se pojedincu sugeriralo da je za njega dobro ono što donosi koristi političkim elitama koje raspolažu profitom. Taj stil života koji je nametnula glavna struja uništava pojedinca. Negativne su posljedice vidljive na svakom koraku. Europskim metropolama lutaju danas milijuni beskućnika, ovisnika koji su postali žrtve liberalne ideologije i krivo shvaćene slobode koja vodi u ovisnost. Izmanipulirani pojedinac, koji misli da se život sastoji u ispunjenju svih želja i isprobavanju svega što društvo profita nudi, nije više sposoban kontrolirati sebe. Istodobno mu je liberalna ideologija izbila tlo ispod nogu jer je obezvrijedila sve vrijednosti na koje se mogao osloniti. A onaj tko se ne može kontrolirati redovito je i agresivan. (Svojedobno je Daily Mail nakon prosvjeda 2011. u Londonu objavio da se prosvjednici ponašaju poput divljih životinja, kojima su važna samo hrana, piće, seks, pljačka i razaranje tuđega vlasništva.)
Gdje leži uzrok za takvo ponašanje? Sigurno ne u ispravno shvaćenoj individualnoj slobodi, nego u ideologiji liberalizma koja ga je uvjerila da ništa više nema stalnu vrijednost, da je u ime individualne slobode dopušteno sve. Ako se u društvu sustavno obezvrjeđuje odgovornost i sve karte stavljaju na individualnu slobodu, ne treba se čuditi tomu da se mladi prosvjednici ponašaju nagonski poput životinja. Onaj tko je odgajan za nagonsko, za ideologiju kruha i igara, ne može drugačije reagirati.
Čitavo je zapadno društvo zahvaljujući lobističkomu liberalizmu, koji se pod utjecajem dekonstruktivizma obračunava sa svim starim vrijednostima, u krizi. Liberalna ideologija koja je uspjela obezvrijediti obitelj, na kojoj se, prema razmišljanju filozofske misli od antičkoga doba pa do sredine dvadesetoga stoljeća, temeljila budućnost društva, nije ponudila ozbiljnu alternativu. Mišljenje da je sve isto i da obitelj nema pravo na poseban status u društvo dovelo je do potiskivanja važnosti braka između žene i muškarca, što je rezultiralo sve slabijim natalitetom. Misao Hannah Arendt da je svako rođenje dobitak za čitav svijet danas je izložena ismijavanju egoistički orijentiranoga zapadnoga pojedinca kojega interesira samo vlastiti užitak, a ne budućnost zajednice. Upravo zbog toga i drugih vidova liberalne ideologije gotovo se sve europske države nalaze na putu izumiranja. To rezultira još jednim ozbiljnim problemom.
Danas se mnogi ljudi u zapadnom svijetu ne liječe samo od ovisnosti o drogi, alkoholu, konzumiranju, tehnologiji, nego i o uvjerenju da moraju sebi ispuniti sve želje. Želje zahtijevaju novac. A da bi se došlo do novca, potreban je rad. Budući da su želje često prekomjerne, dolazi i do prekomjernoga rada. A on potiče put u sindrom izgaranja, psihosomatsko oboljenje koje čini čovjeka depresivnim i nesposobnim za normalan život. Posljedica toga nisu samo milijuni bolesnih u zapadnim državama, nego i milijuni ugroženih obitelji, a time i djece.
Priča liberalne ideologije o pravednom svijetu na globalnoj razini pokazuje se velikim promašajem. Sve je uočljivija razlika između dobitnika i gubitnika globalne ekonomije i politike. Nešto se slično događa i na području država. Stvaraju se dva sloja društva koja se u javnom životu rijetko susreću. Njihove se komunikacije događaju samo preko medija. Prosječni, izmanipulirani Europljanin na ulici se susreće uglavnom s emigrantima, a o onome što se u tom susretu događa povlašteni politički i ekonomski sloj jedva nešto zna. Pa ipak je govor o tom susretu pridržan njima, i to bez ikakva prihvaćanja iskustva prosječnoga građanina. Štoviše, politička elita ometa da negativna strana tih susreta dođe u javnost. U strahu od nemira potiskuju ono što bi jednoga dana moglo eksplodirati. Ta eksplozija već se čuje u sve većem okretanju prosječnoga birača populistima. Zaboravlja se mudrost koja kaže da više ljudi više zna. Da je politička elita u Europi više osluškivala što narod želi, bilo bi manje manipulacije i puno više kritičnoga odnosa prema liberalnim idejama koje potkopavaju demokraciju, pravo svakoga pojedinca na njegovo vlastito mišljenje, i to bez političke i lobističke manipulacije u korist kapitala i vrlo upitnih vrijednosti koje nisu dale odgovor na bitna pitanja ljudskoga života, a istodobno su potisnula sve tradicionalne odgovore koji su pojedincu davali kakvu-takvu sigurnost. Današnji se svijet nalazi i pred velikim izazovom klimatskih promjena koje prijete čovječanstvu.
Priča o globalnom miru ostaje u domeni fantastike. Tehnologija je napredovala do te mjere da je u stanju uništiti čovječanstvo, a liberalizam nije uspio promijeniti čovjeka. Štoviše učinio ga je nesigurnim. Ratovi se vode na sve strane. I nitko ne može biti siguran da ne će doći do zloupotrebe najopasnijega oružja. Istina je da čovječanstvo treba promjene, da ne smije biti zarobljeno u sadašnjost. Želi li se izbjeći najgore, nužni su razgovori među ljudima i narodima. Ali te razgovore ne mogu voditi oni koji nemaju vlastitoga identiteta, koji ne znaju tko su i što žele. Nema sumnje da je širenje horizonata čovječanstvu nužno potrebno. Ali ništa manje nije važno odnositi se prema staromu s respektom. Pri tome je važno ispravno procijeniti što je od novoga korisno, a što od staroga neupitno. Napokon bi i politička elita, koja sustavno protežira upitne liberalne ideje, morala shvatiti da se svijet nabolje ne može promijeniti direktivama, nego razgovorom, i to razgovorom s narodom koji ju je delegirao. Krajnje je vrijeme da europski političari shvate da narod nije delegiran služiti njima, nego su oni delegirani služiti narodu.
