Četvrt stoljeća trebalo je proći da na engleski jezik bude prevedena knjiga »Misao hrvatske slobode: od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti«, koju je još 1997. uredio i objavio filozof i publicist Ivan Bekavac. Na engleski ju je prevela Julienne Bušić, a objavljena je u nakladi Hrvatskoga vojnoga učilišta »Dr. Franjo Tuđman«. Knjiga u 19 poglavlja donosi ključne fragmente radova dr. Franje Tuđmana nastale od 1957. do 1995. te, prema riječima politologa Ivana Pepića, koji je napisao predgovor, »otkriva svu intelektualnu moć i političku karizmu prvoga hrvatskoga predsjednika«. S obzirom na današnju sigurnosnu i političku situaciju u Europi, ne smije se zaboraviti, podsjetio je Pepić na promociji u prepunom zagrebačkom Domu HV-a »Zvonimir«, da ja Hrvatskoj prijetio scenarij »zamrznutoga konflikta« i »odijeljene države« te da, svjesni toga, trebamo znati vrjednovati žrtvu hrvatskih branitelja, ali i prepoznati važnost Tuđmana kao iznimnoga stratega. Knjiga pokazuje da je Tuđman predvidio najgore scenarije za Hrvatsku i prije početka srpske agresije te je »svoje spoznaje pretvorio u svoje najjače oružje za donošenje političkih odluka koje su nadmudrile njegove međunarodne i domaće protivnike«, objavio je Večernji list.
No dok na kapaljku u englesko govorno područje odlaze djela hrvatskih intelektualaca, iz toga govornoga područja, ali i globalno, u Hrvatsku preko komunikacijskih tehnologija nesmiljeno stižu novi trendovi. Ljudima dnevno pozornost želi oteti između 5 i 10 tisuća raznih stvari, poruka, e-maila, reklama, a prije pedesetak godina takvih stvari je bilo oko 1500, izračunali su stručnjaci. Čovjek dnevno provede četiri sata zalijepljen za mobitel, nesvjesno ga otključa i zaključa u prosjeku 200 puta, a društvene mreže grozničavo provjerava svake dvije minute.
Razgovarali su o tome i kako funkcionira čovjekova pozornost, čime se bavi takozvana ekonomija pozornosti, jesu li ljudi glavni krivci za to što je pozornost pala sa 15 sekunda od prije deset godina na osam sekunda, ili je za to kriva tehnologija, zašto je gledanje mobitela isto što i kockanje i, na kraju, zašto je najveći društveni problem »to što smo zabranili dosadu«.
Da je tehnologija postala ozbiljna opasnost za ljudsku pozornost, smatra profesor sa zagrebačkoga FER-a Jan Šnajder, koji se Filipu Paviću za Jutarnji list predstavio kao čovjek koji je tek prije nekoliko godina nabavio prvi pametni telefon, pod pritiskom društva. Sebe opisuje kao liječenoga ovisnika o e-mailu i umjerenoga zastupnika digitalnoga minimalizma. »Nabavio sam ga 2018., nisam htio, ali nekako sam morao. Oduvijek mi se čini strašnom ideja da moram stalo biti nekomu dostupan, da moram prekinuti sve što radim u nekom trenutku kako bih odgovorio nekomu na poruku ili poziv. Zašto je ono što ja sada radim manje važno od onoga radi čega mi se netko drugi javlja na mobitel? Na stranu ekstremne situacije«, rekao je Šnajder.
Tekst u Jutarnjem vrvi zanimljivim podatcima: čovjekov mozak obradi 73 gigabajta raznih informacija dnevno, otprilike kao da – od buđenja do odlaska u krevet – čovjek odgleda trideset filmova. Prvi je to primijetio Mattew Crawford, fizičar koji se posebno bavio ekonomijom pozornosti, još prije dvadesetak godina govoreći da je pozornost postala najvrjedniji čovjekov resurs i da ćemo zbog obilja informacija i tehnologije koja nas želi zarobiti biti primorani smisliti »novi model upravljanja informacijama«. Samo da pogleda filmove ili serije na Netflixu, primjerice, trebalo bi mu 36 667 sati, odnosno četiri godine, dva mjeseca i osam sati neprekidnoga »binđanja«. Da negdje pospremi sve informacije proizvedene u jednom danu – filmove, glazbu, tekstove, novinske članke, slike, poruke, mailove – trebalo bi čovjeku po prilici 10 milijuna blue-ray diskova; vizualno, naslagani jedan na drugi premašili bi visinu dva Eiffelova tornja. Profesor Šnajder tumači da stvar više nije manjak sadržaja, nego koliko će se dugo očne jabučice na nekom sadržaju zadržati. Privlačenje pozornosti korisnika povijesno postalo je važno još od ranih 2000-ih kada je Google tek počeo davati oglasni prostor na internetu. Prije toga internet je bio hakerska platforma, za malu grupu ljudi, tehnološke entuzijaste. Ali kako je s godinama postao opće dobro, ubrzo je došao Facebook 2004… Dolaskom TikToka čovjek je izgubio autonomiju i sada za njega sav sadržaj bira algoritam. Taj algoritam, sklop procedura, ima jednu funkciju – davati korisniku što više zabavnoga sadržaja, kako bi ga zadržao što dulje na platformi, a da bi ovaj, jasno, vidio što više reklama. Za Šnajdera je velik problem što ljudi ne znaju kako ti algoritmi funkcioniraju. Zanimljivo zapaža: ono što se danas modernizira nije sama aplikacija, nego korisnik. Upravo je korisnik postao proizvod tehnoloških kompanija. Rješenje bi bilo, smatra, da se algoritmi stave pod međunarodni nadzor.
