E da, kad se krećeš stalno u društvu vršnjaka iz »kluba 60+«, stalno slušaš tvrdnje, retorička pitanja u stilu: »Kamo je to život učas proletio? Gdje su te godine nestale da smo već ušli u sedamdesete? Nismo ni triput pravo zaplesali, a već nad grobom plešemo…« Pristojno ih slušam, a u sebi se pitam kako im životi mogu biti »leteći« kad se meni i jedna noć – s tri ustajanja zbog nesanice, »odvoda« i ostalih boljetica – čini duga poput cijeloga života!? A gdje tek kad se sjetim babe Kate koja je prala robu na ruke izvan kuće, u kojoj je struje bilo tek u jednoj prostoriji, ili stričeka Pere koji je još imao »čučavac« uz svoj seoski kućerak!? Pa, kad je to bilo, zar »jučer«?!? Pa oni dani kad su se bomboni prodavali »na komad« iz staklenih tegla; doba kad se na placu kupovala živa kokoš ako se htjelo imati svečani nedjeljni ručak? »Priče iz davnine«, jedva ih se mogu i sjetiti! Pa i oni nezaboravni dani kada smo na prvi televizor stavljali sjenilo u duginim bojama ne bi li nam crnobijeli »prozor u svijet« dobio malo šarenila, makar i neprirodnoga. Ili dana kad je tata došao s ključem prvoga »fiće«, ozareniji od sva ona tri astronauta koja su baš tih dana, navodno, sletjela na Mjesec… Oprosti, ali meni to sve uopće ne izgleda tako nedavno, i baš mi idu na živce ovi kojima je sve »proletjelo«! Pa ja kad se sjetim svoga ranoga djetinjstva, žena s rupcima na glavi, muškaraca »tetoviranih« brazdama od težačkoga rada, kad se sjetim svega čega je i posebno čega tad nije bilo, pitam se tko je sve to proživio, jesam li ja taj isti šmrkavac kojemu je najveća ljetna večernja zabava bila zaletavati se iz babina u tetino krilo i natrag?!?
Heeej, kad je to bilo! Toliko davno da kao da je sve netko drugi živio, ne znam jesam li to baš sve »isti ja«…
– Pa i nisi! – grcajući od smijeha prekida me ženica Jelica. – Ja sam se udala za mladoga optimista, društvenoga i okretnoga, zabavnoga čovjeka koji je obećavao i nove aute, i nove vešmašine… A danas, koji to debeljuškasti tromi ćelavko živi pokraj mene?! I vječni grintavac, pesimist kojemu je i promjena trideset godina staroga kuhinjskoga stola »nepotrebna pustolovina«. Stvarno, vrijeme leti!
– Rugaj se ti, rugaj, no gdje su ti sad sve te perilice, frižideri i televizori, svi ti »fićeki« pa »pezejci«, »škode« i »renolčeki«, gdje ti je i onaj »najbolji fen koji si imala«… Sve crklo! Cijele generacije aparata i strojeva istrunule, propale skupa s trgovačkim lancima, a vidi mene! – stadoh na noge junačke, u stavu »vatrenih«. – Isto srce kuca još od doba kardinala Alojzija, ista pluća dišu, iste noge trč… hajd’ dobro, teturaju, isti živci titraju… I traju, trajuuuu… Ma, kakvo »letenje« vremena! I, tko bi uopće mogao smisliti tako savršen »stroj« ako ne dragi Bog! Stoga i vi, koji ste »ništ’ doživljavali« pa vam je život »proletio«, nemojte gubiti nadu jer čeka vas onaj vječni život u kojem vrijeme ne leti. Osobito ne uludo!
