Hrvatske političke elite, odnosno pojedinci iz tih elita zlorabe svoje vladajuće položaje prakticiranjem nemoralnih i nezakonitih ponašanja za koja ne postoje propisane sankcije. Razotkriveni pojedinci u pravilu odbijaju svoju odgovornost nemuštim, samo njima jasnim opravdanjima. Tako npr. kada je riječ o izjavama o imovinskom stanju, obično kod navođenja vrijednosti imovine ispuste jednu ili dvije nule pa je vrijednost njihova auta 15 000 kuna umjesto 150 000 kuna ili »zaborave« da je njihova zgrada koja je navedena kao štala prenamjenom postala obiteljska kuća ili apartman za iznajmljivanje. Takve zaboravnosti nisu slučajne te mogu upozoravati i na nečistu savjest.
To se može objašnjavati na više načina. Ili postoji sram od osude javnosti zbog nagloga bogaćenja ili strah od moguće odgovornosti, ili ne mogu naći opravdanja nagloga povećanja vrijednosti nekoga njihova objekta ili imovine. Dakle ipak imaju nekakvu savjest. Međutim, kada ih se uhvati, narodski rečeno »s prstima u medu«, u pravilu odbijaju svoju odgovornost, pozivajući se na presumpciju nevinosti uz frazu: »Neka institucije rade svoj posao.« Takvim odgađanjima kupuju vrijeme, s namjerom zaborava, jer institucije najčešće ne rade »svoj posao« ili rade taj posao namjerno sporo, što opet dovodi do zaborava ili zastare odgovornosti. Običnim građanima nisu prihvatljiva takva objašnjenja, a javnost se pita kako je moguće da takvi zaboravni ministri, ali i drugi dužnosnici, mogu uspješno obavljati svoje složene dužnosti na mjestima na koja su postavljeni ili izabrani.
Najčešći stupanj odgovornosti pojedinca kao dužnosnika jest »sukob interesa« i simbolična novčana kazna, koju u pravilu ne plate. U nekim slučajevima, osobito ako se »sukob interesa« treba protegnuti na najviše dužnosnike, traže se izuzeća čelnika povjerenstva ili se čak preispituje opravdanost postojanja takvoga povjerenstva, predlažući promjenu zakona ili ustavnu utemeljenost. Ako u nekim slučajevima zaprijeti kaznena odgovornost, pobjegne se u inozemstvo, najčešće u najbližu susjednu državu. Ako se uz to posjeduje i dvostruko državljanstvo, pozove se na to i tako izbjegne izručenje. Zlorabi se pogodnost prava na dvostruko državljanstvo i prava na dvije domovine.
Brzo i neopravdano bogaćenje postali su glavni cilj mnogih naših političara. Bogatstvo se nikad nije cijenilo toliko koliko se cijeni danas. Slavljenje bogatstva postalo je pretjerano, pa prekomjerno stjecati znači najveću vrlinu, neovisno o moralnoj opravdanosti stjecanja, te se tako izopačuje filozofija pravednosti i morala. Pošlo se od pogrješne pretpostavke da će bogati pojedinci pridonijeti bogatstvu države i općemu blagostanju. Otišlo se predaleko pa se zanemarilo načelo solidarnosti koje upozorava i na potrebe osiromašenoga dijela pučanstva. Zlorabila se činjenica da institucije nisu uvijek radile »svoj posao« pa su brojni pojedinci svoju političku moć iskorištavali za stjecanje bogatstva. Tako smo dobili bogate pojedince s jedne i golem broj siromašnih građana s druge strane, kojima je kao izbor ponuđena mogućnost iseljavanja.
Koncentracija moći u rukama pojedinaca omogućila je opću korupciju i stranački protekcionizam često dopunjavan nepotizmom. Brojne korupcijske afere i suđenja uz utvrđivanja samo simbolične odgovornosti stvaraju stanje beznadnosti kod običnih građana. Ni jedan veliki proces nije do kraja okončan, a nije došlo ni do vraćanja nezakonito stečene imovine pa se u mnogo slučajeva događaju zastare odgovornosti. U borbi za vlast daju se velika obećanja, a osvajanjem vlasti nastupa pretjeran strah i oprez u ostvarenju davanih obećanja. Osvojivši vlast, politički dužnosnici mijenjaju svoju retoriku pa odgovarajući zainteresiranoj javnosti bahato poručuju: »Ja ću vam reći kada ja to odlučim, a reći ću vam onoliko koliko ja to prosudim.«
Ogorčenost takvim i sličnim izjavama, kao ni razočaranost lažnim i neostvarenim obećanjima ne smije biti povod za pasivno ponašanje građana. Građani trebaju prosuđivati učinkovitost dosadašnjih vladanja, odnosno upravljanja, i prosuđivati svoj sadašnji položaj, ali i tražiti promjene. Međutim, promjena naziva ministarstva ili ukidanje neke agencije nisu promjene ako se time i dalje zadržava isti način rada ili se stanje ne poboljšava. Reforma u nekom području društvene djelatnosti (mirovinsko, zdravstvo, školstvo, socijalna skrb i sl.) ne mora biti uvijek revolucionarna, a ni po »ho-ruk« metodi, jer krije u sebi opasnost krivih prosudaba i zaletavanja. Dakle, reforme mogu biti i postupne, uz male korake koji pojednostavnjuju i olakšavaju odnose i razumijevanje građanina i državne politike.
Poseban su problem otpori državnih vlasti prihvaćanju rješavanja problema referendumom. Odbijanje mogućnosti referenduma zapravo je obrana nedemokratskoga vladanja državom. Vlast se previše služi prisilom bez uvažavanja volje naroda. Za uzvrat nudi demagogiju ili prijetnje strahom od budućnosti. Demagogija su i privremena nuđenja privremenih prava, neovisno o činjenici jesu li ta prava opravdana ili neopravdana. Posljedica je takvih demagogija to da se građane ne odgaja za socijalnu pravednost i solidarnost.
Važan je problem prevelik broj malih i gospodarski slabih lokalnih jedinica, koje se nisu u stanju održavati. Nisu financijski sposobne uzdržavati svoju vlastitu administraciju te su prevelik teret lokalnomu stanovništvu i gospodarskim subjektima na njihovim područjima. Vlast prihvaća te prigovore, ali ništa ne poduzima. Takva neodlučnost u vladanju i upravljanju čini građane nesigurnim. Sadašnja opsjednutost zadržavanja vlasti pod svaku cijenu zaustavlja promjene i napredak. Nameće se pitanje zašto se ne provode male reforme postupnoga smanjivanja nefunkcionalnih lokalnih jedinica, kao i niz drugih malih reforma, koje ne bi uznemiravale građane niti ih poticale na traženje referenduma kao oblika neposredne demokracije.
