Potkraj uskrsnoga vremena sveti Petar u poslanici ponovno upozorava kršćane: »Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.« Uskrsno vrijeme želi osnažiti poticaj da se napose u trenutcima teškoća ostane vjeran Božjemu putu. Kristove patnje put su koji se ne može izbjeći, nego u kojem treba naći dublji smisao.
Postati zajedničar Kristovih patnja. Na prvu te riječi djeluju obeshrabrujuće. Zajedničar je onaj koji je spreman prihvatiti tuđe kao svoje, koji se ne će ustručavati drugomu pružiti ruku i poći s njim, koji će na stranom putu uživati kao i na vlastitom, koji će u sreći poznanika pronaći i svoju. Ali biti zajedničar nečijih patnja, to je nešto što bi se rado izbjeglo. Nije to obično suosjećanje. Tako je česta ona licemjerna empatija u kojoj se tuguje u žalostima bližnjih. Oni trenutci kada se žali unesrećeni, a u vlastitoj samoći zahvaljuje Bogu što se i osobno nije doživjela takva nezgoda.
Sveti Petar želi da vjernici postanu zajedničari Kristovih patnja. Nisu to nekakvi »suosjećatelji« koji će žaliti u vremenu korizme da bi bolje shvatili Isusovu žrtvu, niti oni koji će se trapiti, postiti, žrtvovati da bi se približili Kristovim patnjama. Zajedničar je onaj koji se uhvatio u koštac s vlastitim patnjama koje ga tijekom dana opsjedaju. Nije ih potrebno dodatno unositi. Bezbrojne su kušnje ionako dane, samo je pitanje uspijeva li ih se izdržati. Ponekad je lakše poći suosjećanjem s Kristovom žrtvom negoli se uhvatiti prihvaćanja vlastite. Lakše je plakati sa zaplakanima negoli u osobnoj nesreći krenuti naprijed.
Zajedničar Kristove patnje jest onaj koji suosjećanje s Kristom živi u stvarnosti vlastitoga života. To je onaj koji će prihvatiti ispovijedanje svoje vjere na radnom mjestu, onaj koji će zauzeti stajalište pa makar mu to značilo i opomenu pred poslodavcem, koji će na nedjeljnu misu doći i ako mu ne odgovara njegova župna zajednica u kojoj se nalazi, koji će na ispovijed ponovno doći iako ga je možda prošli put ispovjednik povrijedio danom pokorom, koji se ne će odmah naljutiti na prvu pritužbu, nego će sve učiniti da mu život ne postane ruševina. Tako se postaje zajedničar Kristovih patnja. Kristovoj patnji od izdaje do križa prethodili su brojni maleni ožiljci koji su ga pripremili da u najtežim trenutcima ostane postojan.
Ivan Zlatousti u »Homiliji o oduzetom kojega su spustili kroz krov« donosi koja je važnost patnje u ljudskom životu: »Kao što onaj koji pročišćuje zlato baca komad zlata u peć dopuštajući da se kroz vatru očisti, tako i Bog dopušta da ljudske duše budu kušane nevoljama sve dok ne postanu čiste. Nemojmo se onda uznemiravati niti užasnuti kada nas snađu kušnje. Ako onaj koji pročišćuje zlato vidi koliko dugo treba ostaviti zlato u peći i kada ga treba izvući jer ne dopušta da ostane u vatri uništeno, puno više Bog razumije i vidi kada smo postali čistiji, oslobađa nas naših kušnji da ne budemo oboreni. Nemojmo stoga žaliti ili klonuti srcem kada nas zadesi nešto neočekivano, dopustimo Bogu da provjerava naša srca ognjem dokle god želi.«
Nastavak rečenice sv. Petra o onome tko je zajedničar Kristovih patnja donosi iskrenu radost kršćanskoga života. Tek po Objavljenju Kristove slave kršćanin će moći radosno klicati. Evo krajnjega cilja, poruke kamo vodi put zajedništva s Kristom, ispunjenja koji se očituje na svršetku kršćanskoga života. Tko je zajedničar u patnjama, ima mirnu starost, osjeća ispunjenje Kristove slave u svojem životu. I nema ljepše od mirne starosti, od života koji je bio izbrušen pobjedom u mnogim patnjama, od postojanoga života zbog kojega se vjernik ne kaje, od proživljenoga života u kojem se činilo dobro, a izbjegavalo svako zlo, kada savjest na kraju ne peče, nego osjeća zadovoljstvo zbog susreta sa Stvoriteljem. Zajedničar Kristov tako će se osjećati. Stoga sada, dok je vjerniku život u punom jeku, dok drži konce vlastitih odluka, neka se ne osjeća sputanim ako odbija od sebe grijeh, ako se lomi kada se udaljuje od podmićivanja, laganja, krađe, varanja, razdora, psovki jer je to put zajedništva s Kristovim patnjama. I ne treba nadolijevati ništa novoga, dovoljno je ostati vjeran u iskušenjima onoga što je već ponuđeno.
Gospodine, povedi nas putom zajedništva u trenutcima nedoumice kako
da Ti ostanemo vjerni da bismo u postojanosti s patnjama Tvoga Sina
pronašli smisao vlastitih rana koje nas vode prema njegovoj slavi,
koji pobjeđuje svaku napast u vijeke vjekova. Amen.
