Hrvatska pokrajina Champagne. Tako poznavatelji plemenite kapljice tepaju Plešivici iz čijih podruma izlaze raznolika i cijenjena vina. Tradicija vinogradarstva na Plešivici je, takoreći, starija od prisutnosti kršćanstva u krajevima podno Žumberka. Iako se ne može sasvim jasno odrediti tko je vinogradarstvo ondje prvi donio, »sumnja se« na drevne narode koji su živjeli stotinama godina prije Krista – uglavnom na Ilire i Kelte. A možda su vino na Plešivicu donijeli i egzotični Tračani, suvremenici Herodota i Aleksandra Makedonskoga koji su u svoje vrijeme bili nastanjeni na području današnje Bugarske i o vinarstvu učili ni manje ni više nego od drevnih Grka. Svakako, danas bi pomalo neobično bilo da se na Plešivici čuje ona iz Kane Galilejske: »Vina nemaju.« No to ne znači da na Plešivici nema žeđi za Riječju i gladi za Kruhom. Svake nedjelje u plešivičkoj župnoj crkvi sv. Jurja okuplja se pastva koja svojom višestoljetnom prisutnošću u tom kutku žumberačkih padina zaslužuje epitet drevnosti i posebnu pozornost.
Prvi pisani tragovi kršćanske prisutnosti na Plešivici datiraju u srednji vijek, u 14. stoljeće, kada je iz zapisa kanonskih vizitacija razvidno da u Priliplju, današnjem zaseoku nedaleko od sela Plešivice, postoji crkva »Sanctus Gregorius de monte Prelepi« – sveti Juraj na uzvisini Priliplju – koja je funkcionirala kao župna crkva i nalazila se nedaleko od sjedišta lokalne plemićke kuće Hrvoj. Zbog turskih pohoda u 16. i 17. stoljeću župna je crkva izmještena na današnje mjesto, u Plešivicu. Ondje zmaj turskih osvajanja nije mogao poraziti sv. Jurja i porobiti vjernički puk koji se utjecao znamenitomu vitezu svetcu. Današnja župna crkva sv. Jurja na Plešivici izvorno je građena u gotičkom stilu, no s vremenom je nadograđivana i uređivana po mjerilima baroka. Otuda i njezini bogato urešeni oltari. No njih ovih dana nije moguće vidjeti jer su zaštićeni daskama i skelama. Naime, potresne 2020. godine dobrano su se tresli i Žumberak i Plešivica pa je crkva sv. Jurja u procesu obnove.
»Stanovništvo se danas, kao i prije, uglavnom bavi poljoprivredom, a vinogradarstvo je prva i osnovna grana. Kao i u svakom ruralnom i poljoprivrednom kraju, i na Plešivici je život težak. Sjećam se da u vremenu moga djetinjstva nije u poljoprivredi postojala nikakva mehanizacija pa se sve teglilo na vlastitim leđima. No nove socioekonomske prilike ljude su odagnale od teškoga života. To je vodilo k raseljavanju mještana, padu broja rođene djece i općenito padu broja aktivnoga stanovništva«, odgovara Dragica Režek, mještanka Plešivice aktivna u župi sv. Jurja, na pitanje kako se živi u njezinu kraju. U pastoralnim i ekonomskim vijećima svoje župe aktivna je otkako su ona prije više desetljeća uopće i formirana. »Jasno, nedostatak mladih osjeća se i u pastoralu, a koliko možemo mi se zauzimamo. No drugačije su današnje okolnosti nego u vrijeme dok je naša generacija bila mlada. Danas su vjeronauci u školi obvezni, a ponekad se izvode kao drugi predmeti, primjerice matematika, s naglaskom na postizanje neke ocjene. Djeca osjećaju da im nije to lijepo. U naše vrijeme odlazak na vjeronauk i u crkvu općenito nije bio shvaćen kao nekakva obveza. Crkva je bila mjesto gdje smo se upoznavali, družili. I kad bi subotama do kasno ostajali na plesnjacima, uvijek smo nedjeljom ujutro bili na misi«, tumači župljanka Režek.
Prije početka nedjeljne mise kratko smo porazgovarali i sa Željkom Gregorićem, također aktivnim vijećnikom i vjernikom u župi. Živi i rođen je u Vlaškovcu, obližnjem seocu koje pripada pod župu u Plešivici. Od malih je nogu kao ministrant, a kasnije i kao odrastao vjernik surađivao sa svim svećenicima koji su služili u crkvi sv. Jurja. »Sjećam se Dragutina Španića, a posebno sam zapamtio Stjepana Mlinarića koji je ovdje 32 godine bio naš svećenik i ostavio dubok trag. Neko vrijeme na Plešivici smo bili i bez župnika, a mise su predvodili svećenici i kapelani iz susjednih župa, što je proizvelo određeni diskontinuitet kada je riječ o okupljanju ljudi. Zato smo se i razveselili kada je prije tri godine za župnika došao velečasni Stjepan, a iako on svake nedjelje dolazi iz Desinca, on je zapravo naš«, pojašnjava Gregorić. »Naša je župna zajednica formirana tako da joj treba stalni župnik. Nismo mi, primjerice, kao u gradskim sredinama, župa koja ima snažnu laičku inicijativu. Kod nas je svako selo koje pripada župi svojevrstan svijet za sebe, koji ima svoje afinitete«, dodaje Gregorić.
U župi sv. Jurja nedjeljna slavlja pjesmom animira mješoviti zbor. Prisutna je, premda malobrojna, i ministrantska skupina, a misna čitanja redovito su zadatak mlađih župljana. Tijekom godine žive su i procesije, prije svega ona tijelovska, a posebno se u plešivičkoj župi danas časti i Majka Božja Poljanička, procesija koja je u vrijeme komunizma bila zabranjena.
U župi djeluje i Caritas, o čijem je radu nekoliko riječi rekao njegov član Velimir Gojak. Danas Caritas prikuplja pakete za potrebite župljane, kojih bude i do desetak, a osim materijalne pomoći starijim mještanima općenito puno znači i susret ili pak pomoć oko nekoga kućanskoga posla, kao što je cijepanje drva. Caritas djeluje na čitavu prostoru župe, koja obuhvaća više zaseoka, pa i teže pristupačnih domaćinstava. Veće akcije Caritas organizira o Božiću i Uskrsu. Dio pomoći župni Caritas prima i od središnjega Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, dodaje župljanin Gojak.
Dragica Režek iz Plešivice: »U pastoralu župe sv. Jurja nedostaju mladi jer ih je ionako malo u Plešivici. Žalosno je što danas imamo malo priraštaja, a imamo i tako lijepo uređenu školu. Ove je godine u prvom razredu samo dvoje djece. Prilike kod nas nisu jednostavne – i sama imam sina, snahu, koje ovdje drži obiteljsko gospodarstvo. No ne znam bih li svojemu unuku mogla sa sigurnošću reći: ‘Ostani ovdje.’«
Dragutin Marijan Volarić iz Desinca živi od pčelarstva, a svoje proizvode prodaje na zagrebačkom Dolcu. »I mi u Desincu postajemo staračko stanovništvo. Ne rađa se puno djece, što je trend u Hrvatskoj, poljoprivrede je manje, ljudi poslom gravitiraju drugim djelatnostima i gradskim sredinama«, kaže Volarić o aktualnim prilikama u svom rodnom kraju.Župniku Halužanu nije ostalo puno vremena za dulje razgovore nakon mise jer je ubrzo morao juriti u Desinec. Zanimali su ga prvi dojmovi o Plešivici, kratko je govorio o obnoviteljskim i graditeljskim projektima u župi sv. Jurja. Na prvu je župnik Halužan neobičan i po svojoj skromnosti. »Mene ionako treba biti što manje u reportaži! Važnije je da se čuje glas vjernika«, rekao je.
U vožnji nizbrdicama i prečacima između vinograda župnika smo upoznali i kao vješta vozača, suverena vladara uskih cestica u kojima beton mjestimično postaje šljunak i makadam. Trebalo je i malo adrenalina da bi se pratio župnikov tempo vožnje. U Desincu, njegovoj »bazi« u kojoj živi i iz koje djeluje, župnik Halužan ipak se raspričao, ponajviše o duhovnoj povijesti dvaju sela koje pastoralno opslužuje. Jedna od pastoralnih posebnosti Desinca, kojim se diče i njegovi mještani, duga je tradicija sredoposnoga proštenja. Riječ je o pomalo neobičnu proštenju koje se slavi o četvrtoj korizmenoj nedjelji. »To je možda jedino takvo proštenje u Hrvatskoj. Kako se ono rodilo možemo samo pretpostavljati. Jedna od teorija jest da je ono povezano s kultom sv. Ivana Krstitelja koji je narod Izrael pripremao za susret s Mesijom, pa je taj poziv na obraćenje povezan i s korizmenim pozivom na obraćenje. Naš župni patron slavi se 24. lipnja, no sredoposno proštenje među mještanima je popularnije«, pojašnjava župnik Halužan. Seoska župa, sudeći po župnikovu energičnu nastupu, njegova je prirodna sredina. Svećenik Halužan i sam je seoski sin, rodom iz zagorske župe sv. Jurja u Desiniću, župe koja je samo u svojoj novijoj povijesti Crkvi u Hrvata dala brojna duhovna zvanja.
A zvanja ne manjka ni u Desincu. S izrazitim ponosom župnik spominje dvojicu bogoslova na studiju u Zagrebu. Otac jednoga od njih, Ivan Novosel, među angažiranijim je župljanima u Desincu. »U našoj se obitelji redovito išlo u crkvu i molilo kod kuće. No možda je za plodove duhovnih poziva ipak zaslužnija naša šira župna zajednica. Uzmimo za primjer i naše molitelje žive krunice, koji su godinama aktivni i svojom ustrajnom molitvom zasigurno pridonose i novim zvanjima«, pojašnjava župljanin Novosel, inače inženjer građevine, otac četvero djece i djed dvoje unučadi.
Na njegove se riječi nadovezao i župljanin Stjepan Jašek, koji je iznio nekoliko detalja o povezanosti mjesnoga kulturno-umjetničkoga društva i crkve. Tijelovske, sredoposne i vidovske procesije – jer u Desincu je posebno živ i kult sv. Vida koji ondje ima i svoju kapelicu – nezamislive su bez limene glazbe i mjesnoga KUD-a, napominje Jašek. Bilo je, kaže, sve to bolje i bogatije u vrijeme njegove mladosti, kada je bilo i više poslušnosti mladih prema autoritetu, no tradicija se ipak nekako prenosi i na današnje naraštaje, o čemu svjedoči i lijepa brojka od pedesetak aktivnih članova KUD-a u Desincu.
»Nama se kao starijoj generaciji, jasno, čini da se danas mladi nažalost više osipaju. Puno je različitih umrežavanja među njima bez istinske povezanosti i manje ih je vezano uz Crkvu. Okupljaju se u vrijeme pričesti, krizme, pa se vrate malo prije vjenčanja i na sprovode. Zanimljivo, sprovodi najviše okupljaju ljude. No meni je draže redovitije ‘dojti’ na misu nego hoditi po sprovodima«, pojašnjava župljanin Dragutin Marijan Volarić. No za njega župa ipak djeluje u zlatnoj sredini. »Ne treba nas previše hvaliti, a ne treba nas ni previše kuditi«, zaključuje župljanin Volarić.
