»Što si veći, to se više ponizi, da nađeš milost u Gospoda!« Tako Biblija na različite načine poučava čovjeka. Biblijsko poimanje poniznosti označava skromnost koja je oprječna taštini i koja je suprotnost oholosti. Ponizan čovjek priznaje da je primio sve od Boga što ima – i obitelj u kojoj je rođen i prirodu oko sebe, da je slab i grješan i da bez Boga ne može ništa. Poniznost je stav i polazna točka grješna čovjeka koji se obraća svojemu Stvoritelju.
U Bibliji češće nalazimo da se oni koji hvale Boga i mole ga da ih spasi nazivaju »siromasi«. Taj pojam koji ponajprije označava društvenu klasu nesretnika tu poprima dodatni smisao: nakon svih promašaja i lutanja obratiti se Bogu znači priznati vlastitu bijedu, vlastito »siromaštvo«, što znači poniziti se, prihvatiti poniznost. Priznati da je čovjek bez Boga nemoćan, siromašan u svojoj moći. Tako je Bog Izraelov, kralj stvorenja, onaj koji je »Bog poniznih«, koji se za njih brine.
U Novom zavjetu poniznost poprima ponovno dodatne spasiteljske dimenzije. Pojam poniznosti podloga je međusobne ljubavi i služenja. Božja Riječ postaje čovjekom da bi čovjeka povela na vrhunac poniznosti koji se sastoji u tom da se Bogu služi u ljudima. U poniženju iz ljubavi raste i djeluje ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tako najdublje značenje ima Kristova poniznost. On svojim poniženjem i njezinim plodom postaje nenadmašivi uzor i model svojim učenicima i svima koji će povjerovati na njihovu riječ, da ispune svoju zadaću na zemlji s ljubavlju služeći svojemu bližnjemu, kako bi se tako u svima proslavio Stvoritelj.
Na taj način poniznost je nenadomjestiva za takvo čovjekovo poslanje na ovom svijetu i pri tome ima svoju ključnu ulogu. Poniznost je most preko kojega se dolazi na onu stranu dobrote i služenja.
U nizu plodova Duha sv. Pavao stavlja poniznost uz bok vjeri. Te dvije vrline, koje su i bitna Mojsijeva obilježja, zapravo su povezane jer su obje znak otvorenosti i pouzdanja prema Bogu i djelatnoga poštovanja prema čovjeku. Za sv. Augustina poniznost je znak Isusova ponašanja, put i sredstvo djelotvorne ljubavi. Stoga treba ići tim putom »nove« poniznosti i tako vršiti novu zapovijed ljubavi: Iznad svega ljubi Boga kao temelj svega, a bližnjega kao samoga sebe! Jer za Augustina je sasvim nedvojbeno: »Gdje je poniznost, tu je ljubav.« Oni koji se »obuku u poniznost« u međuljudskim odnosima nesebično se brinu za dobro i korist drugih.
Bog prati i čuva takve ponizne i sagiba se nad njih da im pomogne. Oni su sa svoje strane svjesni da su slabi i nemoćni bez Boga pa se otvaraju njegovoj milosti i s njom njihova takva djelatna poniznost donosi ploda za ljude kraj njih. Ponizno postupanje veličine jednoga Ivana Krstitelja ili jedne Djevice koja u svojoj poniznosti želi samo Bogu služiti (»Evo službenice Gospodnje!«) također pokazuju da je poniznost put i način najboljega postupanja i najvećega uspjeha. I ne samo da »tko je posljednji, bit će prvi«, nego će biti dionik i slave Sina Božjega.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole« koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
