– Evo, gospon Vilko, – trlja ruke majstor zadovoljan obavljenim – promijenili smo i termostat, i sigurnosni ventil. Sad ste sigurni da vam se neće razletjeti bojler ko onima na Ferenčici, kojima je cijeli stan pretvoril u dnevni boravak!
– Jezušmarija! – pobožna mi postala punica, a još majstor ni cifru nije izgovorio. – Pa zar se bojler može raspuknuti??
– Još kak, gospođo draga! Pa star vam je taj bojler, možda i frtalj stoljeća… – odmjerava majstor naš muzejski eksponat.
– Je, skoro kao država – domeće punac Jura (koji sigurno još čuva račun za bojler u svojoj »svetoj« ladici).
– Ali sad ste mirni, s novim sigurnosnim ventilom! Ispustit će višak, ak’ bude preveliki pritisak – zrači optimizmom majstor Toni. – Ma to vam i je isto ko država, zaprav’ ko Vukovar! Pa jeste vidjeli, svake nam godine na »vukovarske dane« dadu na televiziji i malo domoljublja, malo istine, pravih svjedočanstava pravih stradalnika… Na »sigurnosnom ventilu« ispuste malo bolnih sjećanja, suza, potisnute tuge i opravdanog gnjeva, malo nacionalnog naboja i ponosa… Tako da ne uskuha previše u »bojleru«, da se ne raspukne i sve raznese! – nastavlja majstor dok ga slušam u nevjerici, opterećen predrasudama da takvi ne znaju ništa osim svojih cijevi i šarafa. – Pa jeste vidjeli na telki, na Prvom programu! Ljudi koji otvoreno govore o tome kako su ih srpski agresori, domaći i prekgranični, mučili, tukli, lomili kosti, izgladnjivali u logorima, silovali, čikovima im palili bradavice i »rezuckali« po tijelu!! Dokumentarci, filmovi, čak se slobodno govorilo o tome kak’ nam se neki ratni zločinci i danas slobodno i nekažnjeno šeću po zemlji! Kao da sam upal u neku bujicu pa i mene uhvatile suze, skoro mi došlo slabo, makar sam i ja bil na fronti, tu na Pokupskom… Ne mo’š vjerovat, ali ta dva dana državna nam televizija odjednom zna biti i nacionalna i domoljubna, istinita, zanimljiva!? Sve ona to zna, ali jednom godišnje?? A već danas, dva dana kasnije, Bože sačuvaj da bi se na njoj moglo čuti neko slično svjedočanstvo, kakva smo čuli iz kolone sjećanja!? Zaštopali »vukovarski ventil«, pa nek’ nam opet dalje u društvu krčka i pregrijava!? Opet moram prevrtati daljinskim po svim mogućim lokalnim kanalima za nekaj patriotskog… Dok ne postanem »lokalpatriot«, ha, ha! To valjda i hoće, kad ni domoljubne pjesme ne možeš čut’ ako nije Oluja ili Vukovar…
– Pa nemojte tako, majstore Toni, – zinuh, sad već uvjeren da mi ga moj intelektualac Željac nije slučajno preporučio – uspoređivati Vukovar s ventilom?! Ipak je on više kao blagdan, bolje ga je usporediti s Božićem, Uskrsom, Tijelovom, Bogojavljenjem…
– Pa… – zbuni se majstor – za nas koji volimo domo…
– A ne, majstore Toni! – prijateljski ga »pljesnuh« po leđima junačkim. – Mislio sam također na medije, i televiziju i novine! Za njih, koji nam za blagdane ekskluzivno prirede emisije, molitvenike, pjesmarice, podijele nam čudotvorne medaljice, raspišu se i »vjerom« napune svoje programe i stranice, a onda dva dana kasnije mirno nastave »pljuckati« ili, još efikasnije, prešućivati sve što Crkva i vjernici potiču, promiču i rade!? Vjera im je »velika« samo na blagdan, a tako nekako i Vukovar! U druge dane »kuš«, valjda da koga ne uvrijede? Rijetke uvjerene nevjernike? »Slobodnošećuće« ratne nasilnike? Zato ja velim da je Vukovar kao Božić, kao blagdan!
– Eto, »na struci se poznaju junaci« – osmjehne se punac. – Nemojte se sad samo početi prepirati je li »ventil« ili »blagdan«, jer baka nam je spekla friške krvavice…
