»Zamišljam si kako bih uzeo dijete Isusa u ruke – malenoga, nezaštićenoga, koji se poslije predao za naše spasenje. Zato osobito uz Božić znam suosjećati s tim malim djetetom«, otkriva Božidar Dvojković, angažirani vjernik župe Dobroga Pastira u Brestju u istočnom dijelu Zagreba, promišljajući i o ljepoti svoga imena: »U iščekivanju Božića, maloga Boga, Boga koji se radi nas rađa kao malo dijete da za nas pati već od rođenja, razmišljam i o svom imenu. Zovem se Božidar, Božji dar. Pa se pitam jesam li to zaista drugima i sebi? Ili sam više pokora i teret sa svim svojim manama, nadosljednostima i egoizmima? U ovo vrijeme osobito razmišljam, a i pokušavam činiti, što bi to razveselilo našega Spasitelja. Što nam je činiti da ga manje uvrijedimo, da ga manje boli? A istodobno da učinimo i za sebe, za vječni spas svoje duše?«
Božidar je rođen 14. srpnja 1962. u Zagrebu, ali je po obitelji i odrastanju Vukovarac. Naime, njegovi su se roditelji Jasna, dj. Rogoz, i Vlatko upoznali, vjenčali i živjeli u Zagrebu još godinu dana nakon svojega studija. A onda su pošli živjeti u Vukovar, odakle je Vlatko. Jasna je Đakovčanka. Vlatko je u Vukovaru imao privatnu stomatološku ordinaciju, a Jasna je bila profesorica. Predavala je njemački i ruski jezik u vukovarskoj gimnaziji. Upoznali su se u Zagrebu na studiju. Danas su u Zagrebu, umirovljenici su, žive u Dubravi.
»Roditelji su mi darovali dva brata i sestru: informatičara Domagoja, liječnicu Zrinku i stomatologa Dragutina. Domagoj i Dragutin su u Zagrebu, a Zrinka je u Beču. Obiteljski su ljudi«, pripovijeda Božidar, zvani Božo. »Kako smo živjeli u zaista lijepu i mirnu gradu Vukovaru, djetinjstvo nam je bilo bezbrižno i veselo. Uz troje braće i školske prijatelje bilo mi je radosno odrastati. Uz školu sam išao i na vjeronauk kod franjevaca u samostan koji je smješten na uzvišici iznad grada uz crkvu sv. Filipa i Jakova. I to s velikim veseljem i radošću, jer sva su se katolička djeca veselila tomu susretu koji smo imali jedanput na tjedan. Uz obiteljsku osnovu roditelja, otčeve roditelje, tamo se kod redovnika franjevaca primala vjera. Ministrant sam postao u petom razredu na poticaj mlađega brata.«
»U Zagreb se cijela obitelj preselila 1975. godine, za vrijeme mojega sedmoga razreda. Došli smo u Utrinu, novozagrebačko naselje koje se tada još gradilo i bilo puno došljaka. Osnovna škola bila je toliko napučena da se nastava održavala u tri smjene, a školski sat trajao je četrdeset minuta. Mislim da nas je sve to stajalo mnogih teškoća kasnije u srednjoj školi. U Novom Zagrebu tada su crkve bile po stanovima. Jednu takvu župu i crkvu sv. Ivana Krstitelja vodio je blagopokojni Matija Stepinac, a kapelan je bio Josip Ban. Oni su zaista bili duhom Božjim vođeni. Toliko posvećeni svojoj pastvi da je crkva stan u Maretićevoj nedjeljom bila toliko puna da se jedva disalo. Vjeronauk je u večernjim satima u Zapruđu držao vlč. Josip. Mladi su hrlili na vjeronauk. Osim što smo bili podučavani, vodili smo i zanimljive rasprave. Zapravo, stalno se razgovaralo o vjeri sa svećenikom na vrlo pristupačan način.«
»Krajem sedamdesetih obitelj se preselila u središte grada i u drugu župu – sv. Blaža. Tamo je tada bio župnik blagopokojni Danijel Labaš. Vrlo blag, dobar i mudar čovjek. Uvijek je bio pun razumijevanja za svakoga. Braća i sestra još su išli u osnovnu školu, i svi skupa u Sv. Blaž na misu i vjeronauk. Jedan je moj brat tamo upoznao sadašnju ženu. Upisao sam u to doba Pedagoški obrazovni centar, odlazio sam tamo prve dvije godine, a onda sam krenuo u zubotehničku školu. I danas sam u struci. Radim kao privatni zubni tehničar. Poslije srednje škole i nakon povratka iz vojske živio sam dosta pogano, nekoliko sam godina svoju vjeru živio vrlo mlako, ako se to uopće tako može i nazvati. Previše je bilo večernjih izlazaka, gotovo svakodnevnih, i to je dalo rezultat – gotovo pa otpad od vjere.«
»Kada sam se 1992. oženio Zagrepčankom, suprugom Željkom, dj. Sabol, nastupio je prekrasan period u mom životu. Vjenčali smo se u crkvi sv. Križa u Sigetu. Ona je stomatologinja, i moja nekadašnja školska kolegica. Staložena je, pobožna i strpljiva. Kratko smo vrijeme živjeli sami u Novom Zagrebu, a onda smo se preselili u Novo Brestje. Tada sam se ‘priženio’ jer smo došli živjeti u kuću moje punice. Godine 2000. u živote nam je došao sin Hrvoje, novi Božji blagoslov. Danas je 21-godišnjak, student Prometnoga fakulteta i preko tjedna molitelj krunice u našoj crkvi prije mise. Uvijek je redovit na misi, veliki je poticatelj bližnjih u vjeri i pobožnosti. Jako sam sretan što je pobožan i ustrajan u vjeri. On je cijeloj našoj maloj obitelji, ali i zajednici, velik Božji blagoslov.«
»A Željka i ja se nismo odmah priviknuli na novu župu Dobroga Pastira u našem Brestju, pa smo često odlazili na nedjeljne mise u Palmotićevu. Ali s vremenom smo se, gotovo neprimjetno, uklopili i počeli ići na mise u svoju brestjansku župu. Kasnije smo se uključili u župnu obiteljsku zajednicu i bili nekoliko godina uistinu redoviti. Tada smo i upoznali najviše svojih župljana, susjeda i mnogo prijatelja. Tada je župnik bio Branko Picek, a duhovni pomoćnik Ivica Zlodi. Župnik Branko u župi je bio od osnutka, izgradio je sadašnju crkvu. Jako je dobro poznavao župljane, kojih je sada oko 10 000. Dok god ga je zdravlje služilo išao je u božićno vrijeme osobno u blagoslov obitelji. A vlč. Ivica je bio dosta zauzet u obiteljskom pastoralu i pastoralu mladih. Kasnije nam je za župnika došao Ivan Filipčić, blag, pobožan i vjeran svećenik. U njegovo sam se doba pridružio čitačima na nedjeljnim misama. Isprva stidljivo, a onda sam se oslobodio. Tada smo kao župa započeli i s višednevnim cjelovitim čitanjem Svetoga pisma uoči Uskrsa, u što se vrlo rado uključujem. Uz redoviti župni vjeronauk, pomoć i poduku pred maturu, koju vodi obitelj Čutura, i više zborova, u župi danas imamo i zajednicu mladih, obiteljsku zajednicu, dvije molitvene zajednice, župni Caritas i mnoštvo drugih zajedničkih aktivnosti koje okupljaju, povezuju i prožimaju. A sve to uz pastirsko vodstvo župnika Zlatka Pavetića i njegova pomoćnika vlč. Brune Matosa. Radostan sam što mogu biti mala kap jer puno kapi stvara prekrasan brestjanski slap žive vjere.«
