Ovih se dana od brojnih gradova Hrvatske često spominjao Vukovar. Smije se reći da je on rana na tijelu Hrvatske. Jednoga će dana to biti izmijenjeno kada odrastu vrtićka djeca.
Ne može se zaboraviti sva težina koju je prošao taj grad. Branimir Bradarić piše o Spomenki Kušić koja još uvijek traga za svojim sinom. Mirabel Kušić imao je samo 24 godine kad je iz Vinkovaca došao u Vukovar i uključio se u obranu grada i Hrvatske. U vukovarskoj četvrti Borovo naselje gubi mu se svaki trag. Mirabel se i danas, 27 godina kasnije, vodi kao nestala osoba. »Bio je ranjen i smješten u Borovo Commerce. Tako je dočekao i vojsku koja je došla. Poslije svega više ne znam što bih mislila i napravila. I danas ga tražim, ali nemam nikakvih informacija. Bolesna sam i bojim se da ću umrijeti a da ga neću pronaći i pokopati«, kaže njegova majka Spomenka Kušić, koja je i ove godine bila kod nekadašnjega objekta Borovo Commercea u Borovu naselju gdje joj je sin bio smješten kad je ranjen.
Zapovjednik 3. vojne 204. Vukovarske brigade Ivan Kovačić rekao je da je Borovo naselje bilo izloženo velikom pritisku neprijateljskih postrojba koje su ondje imale velike gubitke. Sve to dovelo je do osvete koja je uslijedila 19. studenoga – u skloništu Borovo Commercea spas je potražilo oko 2000 ljudi. Bilo je civila, branitelja, ali i ranjenika jer se u tom objektu nalazila i depadansa vukovarske bolnice. Tijekom borbenih djelovanja bilo je 86 poginulih, a nakon pada toga dijela grada taj je broj narastao na 178 ubijenih branitelja i civila. Nakon preuzimanja Borovo Commercea odvajali su muškarce od žena i djece, izvlačili su skupine ljudi koje su odvodili i ubijali. Predsjednik Hrvatskoga društva srpskih koncentracijskih logora Danijel Herak kazao je da je zgrada Borovo Commercea gađana topništvom, zapaljivim granatama, a u podrum je bačen i suzavac. Nakon preuzimanja zgrade ubijeno je puno ljudi, a većina preživjelih prevezena je u logore. Ljudi su preživjeli ratne strahote, a onda upali u nove. Prema podatcima vukovarskih braniteljskih i stradalničkih udruga, na dan okupacije Borova naselja u toj je gradskoj četvrti ubijena 51 osoba – navodi Branimir Bradarić. Teško je što strahote Vukovara još nisu završile.
Suzana Lepan Štefančić posjetila je vrtić koji se nalazi na ukupno šest lokacija Vukovara gdje trčkara 530 mališana. Područni objekt Mitnica drugi je po veličini s oko 160 polaznika, što je dvadesetak više nego lani. Dok se Slavonija iseljava, oni nemaju razloga za strah, svake ih je godine – sve više. Čuva ih deset odgojiteljica. Vrtić koji je lani proširen financirale su američke oružane snage. Odrastaju u njima mali Vukovarci, a za dob od jedne godine planiraju uvesti i drugu smjenu, što će dovesti do novih zapošljavanja. »Roditelji mogu upisati djecu u Dječji vrtić Vukovar 1 ili Vukovar 2. Oba rade po hrvatskom planu i programu, s tim da prvi radi na hrvatskom, a drugi na srpskom jeziku. Nastoji se raditi projekt koji će zadovoljiti svu djecu«, ističu ravnateljice. Prvi objekt, od njih ukupno šest, otvoren je u veljači 1998. godine, a najveći pritisak za upis je u vrtić na Mitnici. Puno je mladih obitelji koje su se doselile na Mitnicu. Tatjana Čuljak Kalozi odgojiteljica je upravo na Mitnici već trinaest godina te srdačno pripovijeda: »Djeca su odlična, kako ih se odgoji, takvi su. Svake je godine sve više djece i to je dobro za sve nas«, kaže odgojiteljica. A djeca ko djeca na novinarski upit tko je Ruđer Bošković odgovaraju: »Bio je on čovjek koji je znao i matematiku, imao je brojeve u glavi i on je sve znao. Proučavao je planete, Sunce, Neptun, Merkur, Mars, Veneru, Saturn i Zemlju.« Rekao je to dječak kojemu je tek pet godina, a kada poraste, želi biti liječnik. To i obrazlaže: »Liječnici operiraju, stavljaju gips, ja bih to volio raditi. Htio bih živjeti u Parizu.« S njim će u istoj bolnici u Parizu, nadovezuje se i zvuči uvjerljivo, raditi prijateljica mu i vršnjakinja: »Želim liječiti ljude«, kaže ona. A novinarka završava tekst napomenom da male glavice, pametne misli i veliki snovi dokazuju da oni znaju što žele. Iako planiraju inozemne karijere, najviše ipak vole, složni su, svoj rodni grad. »Najljepše mi je kad imam prijatelje u vrtiću i igram se s njima«, rezimira šestogodišnjak. Ta djeca zalog su jednoga sretnijega Vukovara i njihovo djetinjstvo protječe sretno. Iako je to grad s teškim naslagama boli.
Hvarani su se predstavili u Europskom parlamentu, gdje je uz Davora Škrleca u ulozi suorganizatora te eurozastupnice Ružu Tomašić, Dubravku Šuicu i Željanu Zovko bio i Tonino Picula, koji je u Europskom parlamentu organizirao konferenciju posvećenu otocima. U raspravi je sudjelovao i Aurelio Cecilio iz Europske komisije. Zanimljiva je bila Maja Jurišić, kako piše Hrvoje Prnjak, koja je unatoč svomu angažmanu u novopokrenutom tajništvu za otoke pri Europskoj komisiji u Bruxellesu ostala aktivna i u »Pokretu otoka«. Ona je navela da je situacija na terenu izazovnija nego što se misli. »Naši se otoci drastično mijenjaju zbog devastacije obale Jadrana. Prevelik je broj neosviještenih turista i lokalnih zajednica koje nisu osvijestile probleme. Turizam na otocima je krivac što nismo samoodrživi, jer smo se okrenuli malo lagodnijem životu i kapitalu, a tek ćemo vidjeti kako će to završiti«, kazala je, naglašavajući da su već vidljive velike razlike u čistoći Jadranskoga mora. Naglašavajući važnost cirkularne ekonomije i brige o otpadu koji ostaje iza turista, Maja Jurišić je kazala da se ne treba bojati promjena, ali i da je očito da otoci gube identitet zbog turizma. U Europskom parlamentu govorio je i Rikardo Novak, hvarski gradonačelnik, koji je suprotno od Jurišićeve govorio da je 150 godina organiziranoga turizma nulta točka održivoga razvoja grada Hvara: »Hvar želi razvijati turizam promišljeno i održivo, sa željom da se privuče turiste različitog profila tijekom čitave godine, ali i vodeći računa o potrebama domicilnog stanovništva.« Istaknuo je da je »za daljnji razvoj turizma ovo nulta godina i da Hvar ne želi da sezone i dalje redovito prate nestašice vode i problemi s opskrbom struje«, iako se istodobno otočani hvale da žive na najsunčanijem otoku.
O tome kako priroda liječi piše Radmila Kovačević, navodeći da bi na Shetlandskom otočju u Škotskoj mogla pasti potrošnja antidepresiva, lijekova za smirenje, cirkulaciju, regulaciju krvnoga tlaka i šećera u krvi. Naime, tamošnji liječnici odnedavno svojim pacijentima mogu propisivati i puno prirodniju terapiju: boravak na otvorenom. Ako su pod stresom, šalju ih u duge šetnje, najbolje šumom, a uhvati li ih i bezvoljnost u ove jesenske dane, preporučuju im da svakodnevno izlaze van promatrati oblake kako plove nebom. Otočkim je liječnicima, kako na svojim stranicama donosi World Economic Forum, na raspolaganju poduži popis takvih i sličnih »lijekova« za tretiranje sve rasprostranjenijih anksioznih poremećaja, depresije, stresa, problema s visokim šećerom ili bolesti srca. Izbor logično osim o podneblju ovisi o godišnjem dobu, pa u jesen, kako stoji na popisu terapeutskih metoda, ljekovito može biti i pripremanje obroka na otvorenom, a u nadolazećim zimskim mjesecima shetlandski liječnici mogu recimo propisati: hranjenje ptičica u vlastitom vrtu ili na balkonu. U proljeće pak lijek može biti dodirivanje morske vode ili uranjanje lica u travu. Ljekovitim se također smatra i šetnja sa psom, izlaganje vjetru, i niz više-manje zabavnih aktivnosti. Blagodati boravka u prirodi na mentalno i tjelesno zdravlje dakako nisu nepoznanica ni najkonzervativnijim medicinama. Znanost je pokazala da sat i pol provedenih u šumi smanjuje aktivnost u dijelu mozga koji je obično povezan s depresijom. Brojna su istraživanja potvrdila i da prirodno okruženje, osim što umiruje, smanjuje tjeskobu, popravlja raspoloženje i snižava krvni tlak, blagotvorno djeluje i na imunosni sustav te smanjuje agresivne porive, ublažava simptome ADHD-a, pa čak i poboljšava kontrolu boli. Mnogi vjeruju da je dobrobiti za ljudski rod i više, samo nisu još prepoznate i potvrđene znanstvenim istraživanjima. Mnogima će svejedno liječnički recept koji propisuje redovite šetnje zvučati prilično nerealno, poput neke utopije. Za našega poznatoga psihijatra Igora Girotta čak i pomalo anegdotalno. Iako i on nema dvojbi oko toga da priroda djeluje na čovjeka te da je i te kako korisno uvesti boravak u prirodi u svakodnevnu rutinu.
