Devet godina kasnije sve je isto, a drukčije. Južnokorejski grad Pyeongchang (Pjongčang) ostat će vjerojatno upamćen u hrvatskoj javnosti više po jezičnim raspravama, a manje po XXIII. Zimskim olimpijskim igrama.
Što se dogodilo s hrvatskom ljubavlju prema športu i najvećim svjetskim natjecanjem (izuzimajući nogomet) da se lingvističkim temama pridružilo senzacionalističko podbadanje o svrhovitosti Igara? Svaki športaš(ica) može biti istinski sretan što mrežni portali nemaju moć ukinuti čak i Olimpijske igre, kao što proglašavaju nepotrebnima pojedine institucije ili potiču na odlazak iz Hrvatske. Kao da bi najbolje bilo da, u nekom za njih idealnom scenariju, ostane »portal sam na svijetu«. A gdje je šport u svemu tome? Je li i on ostao samo ukras između otvaranja i zatvaranja Igara, tehnološki uvijek moćnijih i brojnijih od onih prethodnih.
Čak i ako vlada novinarsko ili navijačko nezadovoljstvo zbog prosječnoga nastupa devetnaest hrvatskih športaša i 12. mjesta skijaša Filipa Zubčića u alpskoj kombinaciji kao najboljega rezultata, čak i ako se stvori »njoka« u grlu zbog prvih ZOI bez osvojene medalje nakon šesnaest godina, zar treba generalno zanemariti 2924 natjecatelj(ic)a, 102 podijeljena kompleta medalja, 91 nacionalni olimpijski odbor (i »političkom korektnošću« pridodana ranije zbog dopinga suspendirana vrsta olimpijskih športaša iz Rusije) koji su od 9. do 25. veljače pokušavali predočiti svijetu najbolje od zimskih športova. Među petnaest športskih disciplina i oni stariji pratitelji športa zainteresirali su se za snowboard, a mlađi, kao nekad njihovi predci, s uzbuđenjem pratili alpsko skijanje i jutarnje utakmice hokejaškoga turnira, koji je umalo završio iznenađenjem svih iznenađenja – pobjedom Njemačke. Ipak, olimpijski športaši iz Rusije slavili su protiv »elfa« na ledu nakon produžetaka. Poremetio se bioritam, pomicali se satovi, no to je vrijedilo samo za one najizdržljivije športske kibice. Uporne kao najstariji olimpijci, među kojima se izdvajao neumorni 45-godišnji japanski skijaški letač Noriaki Kasai.
Devet godina kasnije sve je isto, a drukčije. Mladić iz Mrkoplja Jakov Fak upravo je 17. veljače 2009. godine ispisao hrvatsku biatlonsku povijest upravo u tadašnjem Pyeongchangu osvajanjem brončane medalje na Svjetskom prvenstvu, u utrci na dvadeset kilometara. U četvrtak 15. veljače 2018. isti čovjek, ista disciplina, isti grad, ista država – ali ne i ona na njegovu dresu. Poznata je priča o odlasku Faka u ljeto 2010., samo pola godine nakon senzacionalne olimpijske vancouverske bronce u sprintu na deset kilometara, kada zbog nevremena mnogi nisu ni vjerovali putem televizijskoga prijenosa da Hrvatska slavi jedinu nekostelićevsku zimsku medalju. Odabrao je Jakov »deželu« zbog trenera Uroša Velepeca, no, uz sve čestitke srebrnomu biatloncu i medalji koja dušom pripada Gorskomu kotaru, pitanja nisu zabranjena – je li moglo drukčije?
Medalja Jakova Faka, kako prva tako i posljednja, okidač je i za druge teme o hrvatskoj ravnodušnosti. Zašto se kolektivno pamti ponos Albertvillea 1992., prvo javno predstavljanje mlade i ratom pogođene Republike Hrvatske, nošenje zastave rukama Tomislava Čižmešije, smotra nadovezana na ranije navijanje za hrvatske športaše u bivšoj državi, spoznaja da olimpijski nastup vrijedi više od »običnoga«, svakodnevnijega, jer ipak je olimpijada ciklus nalik skraćenoj verziji života, četiri godine u kojima se uz kvalitetan plan i program svejedno događa mnoštvo nedaća, ozljeda, poremećaja. Je li varka tvrdnja da je nekada s više zanosa i ljubavi praćeno prestižno veljačko natjecanje, i onomad kada je šesnaestogodišnja Janica Kostelić osvojila osmo mjesto u kombinaciji u japanskom Naganu, bilo je više topline u zraku nego u prethodnom mjesecu ove godine. O povijesnim Igrama u Salt Lake Cityju i Torinu da se i ne govori, četiri olimpijska zlata i dva srebra sestre te četiri srebrne medalje brata neizbrisiv su dokaz upornosti teško ponovljive obitelji Kostelić. Ali unatoč očekivanomu odlasku trofejne svjetske obitelji s natjecateljske scene, negdje je ipak zaškripalo.
Nitko nije očekivao, ni u vrijeme Kostelića, da Hrvatska postane poput Norveške (rekordnih 39 medalja na Igrama), niti da se kolektivno ponovi individualni recept »dnevnika pobjednika«, ali, kao i u svim drugim granama, nedostaje strategije. Je li želja samo coubertinovski nastupati? Treba li ulagati u posadu boba četverosjeda? Postoji li ideja napraviti nešto poput »Ledene staze«, glasovitoga filma o jamajčanskoj bob posadi? No za prepoznatljivost je potrebno prvi »prodati« proizvod, a to na otoku Usaina Bolta dobro znaju.
Riječ je o odlukama, običnim odlukama o prioritetima. Odlukama duge staze, makar bile i zaleđene, bez podcjenjivanja i jednoga pojedinca ili ambicioznoga kvarteta u bobu. Jesu li Istok Rodeš i braća Kolega budućnost hrvatskoga skijanja? Ako jesu, valja im kolegijalno pomoći u sljedećem olimpijskom ciklusu koji cilja kvalitetnijemu hrvatskomu nastupu u Pekingu 2022. godine. Simpatične su priče poput one prve hrvatske olimpijske sanjkašice Darije Obratov, ili trkača Krešimira Crnkovića i Edija Dadića, no ne smiju biti jednokratne. Gledano iz navijačke pozicije, ZOI su praćene s manje žara, ostale su u sjeni razočaranja nakon petoga mjesta rukometaša u Europi, smještene između nastavka domaće nogometne lige, Lige prvaka i šokantnoga košarkaškoga poraza od Rumunja u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Košarkaški alarm odavno je upaljen, pomiren da nije još od Atene 1995. s dobrim »baterijama«, no pomalo plaši provincijalizacija Zimskih olimpijskih igara, umjetno stvaranje dojma »to može svatko«, ili »nije važno«. Ako je šport globalno prepoznatljiv hrvatski »brend« (još jedna omiljena riječ), onda nije stereotipno odrediti što se za četiri godine u Kini želi postići i ne zamarati se pričama o ukidanju poslovnoga giganta zvanoga Zimske olimpijske igre. Povijest je još uvijek jača od ekonomije, tradicija će katkad i bez sponzora uspjeti preživjeti. Ako u međuvremenu ne promijeni zastavu. Hrvatsku je trobojnicu, neka i to bude zabilježeno, na otvaranju nosio skijaš Natko Zrnčić-Dim, a na zatvaranju debitantski pilot boba četverosjeda – Dražen Silić. Pobjednica Zlatne piruete iz 2013., zlatna olimpijska Korejka Kim Yuna upalila je olimpijski plamen i tako podsjetila na Sandu Dubravčić u Sarajevu 1984. Klizačice upamćene u prošlosti.
Da, devet godina kasnije sve je isto, a drukčije. Hrvatski Slovenac Jakov Fak ponovno ima medalju, ostao je kontinuirano uspješan. A Hrvatska? Umjesto odgovora, vjera da će hrvatski paraolimpijski predstavnici od 9. do 18. ožujka doći u svojem petom nastupu barem malo bliže prvoj zimskoj paraolimpijskoj medalji. A važno je, baš zato što se podcijenila i varljiva zima 2018. i Zimske (para)olimpijske igre, i zimski šport. Baš zato što se pustilo Jakova Faka, što je tradicija hokeja svedena na klupsku razinu, što se o skijanju govori isključivo u financijskom kontekstu, jer su nastupi hrvatskih predstavnika u novijim olimpijskim športovima više san entuzijasta, nego ostvariva java. Zatvaranjem Igara u Južnoj Koreji započelo je kinesko odbrojavanje. Ako i nema vremenskoga i vremenitoga odgovora na naslovno pitanje – krajnji je čas da se ravnodušnost pobijedi na svim društvenim razinama. Osobito onoj beskompromisnoj – športskoj.
