U Hrvatskoj postoji više zakona koji na posredan ili neposredan način određuju pojam obitelji. U prošlom smo tekstu usporedili Obiteljski zakon i Zakon o životnom partnerstvu osoba istoga spola. S tim u vezi pokušali smo upozoriti i na sve moguće nejasnoće u praktičnoj primjeni tih zakona kada je riječ o pravima iz mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja, kao i na druge imovinske odnose, posebice kada je riječ o izvanbračnim zajednicama (između osoba različitoga spola) ili neformalnom životnom partnerstvu osoba istoga spola.
Iz odredaba tih dvaju zakona može se zaključiti da država priznaje i prihvaća čak četiri različita oblika zajedničkoga života dviju osoba, međusobno slična po pravnim učincima. Naglasak je na »zajednicama života«, a ne obitelji ili braku.
Odredba Obiteljskoga zakona posebno izdvaja definiciju braka te u čl. 12. propisuje: »Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca.« Zato se životna zajednica neudane žene i neoženjenoga muškarca u pravnom smislu naziva samo »izvanbračna zajednica« iako proizvodi gotovo sve pravne učinke kakve proizvodi i brak te je u pravnom smislu gotovo izjednačena.
Prema tome brak je u pravnom smislu u Hrvatskoj zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene. Za sklapanje braka moraju biti ispunjene određene pravne pretpostavke propisane zakonom da bi pravni poredak takvoj zajednici priznao učinke braka. Učinci braka mogu biti izbor prezimena, imovinskopravni odnosi (bračna stečevina, nasljeđivanje), obveza uzajamnoga uzdržavanja i slično. Brak se može zaključiti i u vjerskom obliku i ima iste učinke građanskoga braka. To znači da je brak i društvena ustanova i temelj obitelji, ali i cjelokupne zajednice. U Hrvatskoj je 2013. održan referendum o ustavnoj definiciji braka na kojem su se državljani Republike Hrvatske izjasnili žele li da se i u Ustav prenese definicija braka iz Obiteljskoga zakona, čime se htjela posebno dodatno naglasiti važnost braka.
Treba naglasiti da je svagdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj, brak odnosno obitelj prirodna i temeljna društvena zajednica iz koje se dalje razvijaju ostali društveni oblici, pa je obitelj kao takva i temelj prava, ali i društva i države. Stoga je obitelj kao temeljna zajednica najvažnija za društvo i državu. Društvo postoji stoga što postoje obitelji. Zato se čak ni u bivšim socijalističkim i komunističkim državama nitko nije usudio negirati ni brak kao instituciju ni obitelj, unatoč činjenici da su u teoriji marksizma brak i obitelj trebali nestati.
Glede upotrebe pojma obitelj, treba još upozoriti da obitelj ne treba poistovjećivati ni s rodbinom, porodicom ni familijom, jer to su širi pojmovi, koji također mogu imati određene pravne učinke i posljedice, pa su i ti odnosi također regulirani drugim zakonskim propisima. Dakle, rodbinski odnosi obuhvaćaju širi krug osoba, koje različita društva različito klasificiraju.
Pitanje odnosa prema braku i obitelji posebno je važno i za Crkvu, a osobito Katoličku Crkvu, koja u svojim dokumentima naglašava da je svaka politička zajednica dužna obitelj poštovati i pritjecati joj u pomoć. Posebno se naglašava potreba poštovanja i očuvanja dostojanstva daljnjega života udovica i udovaca, koji nakon smrti jednoga od bračnih partnera hrabro prihvaćaju daljnji život. Kako se to očuvanje dostojanstva nastavka bračnoga života udovca ili udovice može provoditi u praksi pokazuje sljedeći primjer.
Oba bračna partnera žive u dvosobnom stanu, a svaki ima svoju mirovinu koja iznosi 2000 kn mjesečno. S tim mirovinskim primanjima od 4000 kn mjesečno plaćaju stan i komunalije te skromno žive. Smrću jednoga od njih prihod preostaloga člana obitelji svodi se na 2000 kn mjesečno, što nije dovoljno za dostojan život u dosadašnjem stanu. Udovac ili udovica mora ili prodati stan i seliti se u manji i jeftiniji ili ponovno stupiti u novi brak ili izvanbračnu zajednicu, kako bi se s udruženim prihodima novoga partnera moglo dalje preživljavati. Dakle, ekonomski se ugrožava preostaloga bračnoga druga.
Nažalost država ne razumije takve situacije niti želi pritjecati u pomoć. Međutim, pomoć je vrlo laka i jednostavna, a mogla bi se provoditi davanjem prava preostalomu bračnomu drugu da se uz svoju mirovinu koristi i dijelom mirovine umrloga bračnoga druga. U tom slučaju ne bi se prepolovili prihodi dosadašnje obitelji pa bi udovica ili udovac mogao sam dalje živjeti u dosadašnjem stanu, ne razmišljajući o njegovoj prodaji, niti bi bio prisiljen tražiti novoga bračnoga partnera, koji je možda u istoj situaciji.
Trebalo bi samo kopirati slična rješenja u Njemačkoj ili Italiji, koje dopuštaju da se preostali bračni drug uz svoju mirovinu koristi najmanje još polovicom mirovine umrloga. S obzirom na nizak prosjek mirovina, u Hrvatskoj bi trebalo dopustiti udovcu ili udovici da se uz svoju mirovinu koristi čak i punom mirovinom umrloga bračnoga druga.
Slična situacija, pa čak i teža, događa se ako je samo jedan bračni drug korisnik mirovine pa preživjeli ima samo obiteljsku mirovinu koja je znatno niža od dosadašnje mirovine pokojnoga bračnoga druga. Na taj problem često upozoravamo i predlažemo rješenja, no političari se oglušuju. U predizborno se vrijeme nešto najavi, a potom ubrzo zaboravi. To se zove grijeh licemjerja.
