Konačno! Usred 2021. godine dočekali smo »EURO 2020.«! Konačno je prošlost počela dobivati na važnosti? Možda se vrijeme počelo okretati unatrag pa mi narastu novi zubi i mlada kosa?… Kao staro grintalo ipak se više pribojavam da bi ovo »retroprvenstvo« moglo biti jedno od zadnjih na kojem u nogometnim ekipama ne će, po propisima jednakosti za sve, morati biti po jedan Afroamerikanac, jedan Ameroafrikanac, dva geja, tri transrodna, dvije žene i još po jedan gluhi i slijepi, ako na te istinski pogođene manjine nisu već svi zaboravili u ovoj inflaciji svespolnih i raznorodnih. Ovako ili onako – počinje najdraže mi guranje nogometne lopte između dvije mreže u izvedbi hrvatskih kockica, zapravo kvadratića, zapravo grba koji druge reprezentacije nose samo u krugu na prsima, a naši dečki po cijelom tijelu.
No, tu negdje i počinju moji gledalački problemi, unatoč tomu što je korona znala da mora popustiti pred EURO, kako bismo svi mogli gledati tekme zajednički na otvorenom, pa nadoknađivati gubitke ugostiteljima koji će nam, euforičnima, lako prodati i pivo po cijeni kile janjetine. Naime, što? Boris redovito kasni na početke tekme, a dugo nam je trebalo da skužimo da je to samo zbog… »vatrene« ruke na prsima! Baš nedavno, na nekoj prijateljskoj, odao se i rekao da ne razumije da su baš svi reprezentativci »hadezejovci«, i da mu ide na živce to prenemaganje s rukom na srcu, »kada ju svi zapravo drže na prepunim džepovima«. I sad, daj ti gledaj s takvim tipom zajedno nogomet! a još, prije nego tekma počne, taj redovito zna bolje od izbornika kako je trebalo postaviti igrače i igru. Pa, ako krene loše, zlurado likuje kako je on znao da »ne će biti ništa od naših«. A ako im krene dobro, onda se busa u prsa kao da je sam zabijao golove ili bar dirigirao s klupe. Franc pak, taj gleda tekmu otprilike dok ne odsvira himna. Orose mu se oči kad vidi naše kako se drže za srčeko, sam zapjevuši »Lijepu našu« pa lijepo već negdje u petoj minuti, čim naši »profulaju« prvu loptu, veli: »Nemam ja živaca to gledat, idem prošetat pa bum došel ak’ dobimo, a ak’ zgubimo… A, onda mi je sve kak i inače u životu…«
I onda, što? Onda im reknem, svima, da samo tražim društvo koje će navijački strastveno sve odgledati, a trijezno prihvatiti svaki rezultat. Pa s ludom radošću dočekati pobjedu, a s još luđim razumijevanjem ih u porazu ispratiti. Jer kad već tim političarima opraštamo desetljećima i stalno ih, iste barabe i stranke, iznova biramo, kako ne oprostiti nogometašima koji su nas makar dva puta medaljama istinski razveselili, dali nam ponosa za po 10 godina života?! A ovi prvi, političari, pa od »Olujne 1995.« nisu nam nikad više priredili ni približno slično narodno veselje. Uz njih mi je kao da stalno vrte onu: »Za jedan časak radosti, hiljadu dana žalosti…«
Dok im to sve reknem, obično već ostanem sam pred ekranom. U zaleđu.
