Slikovita biblijska priča o prvim ljudima upozorava da nezahvalnost može postati izvorom destruktivnoga djelovanja. Adam i Eva imaju sve što je čovjeku potrebno za sretan i ispunjen život. Umjesto da budu zahvalni za darovano, žele više. Njihove želje ukazuju na to da nisu shvatili da se sve ne vrti samo oko njih, da postoji i ono veće pred čim trebaju imati poštovanje. Obuzeti silnom željom da sve mogu i znaju, čine sebe nesposobnima razmisliti o nužnosti zahvalnosti. Zlo u liku zmije potiče ih da u stranu potisnu zahvalnost i požele i ono što im nije potrebno za sretan život.
O opasnosti prekomjernih želja, onoga što nije nužno za sreću, govori i filozof Arthur Schopenhauer kad upozorava čovjeka da ga upravo prevelike želje čine nesretnim, jer ih nikada ne može ispuniti sve. Pretjerane želje i pokušaj optimiranja, pogotovo onoga tjelesnoga, oduzimaju čovjeku nužno vrijeme za pozitivan odnos prema životu, oduzimaju mu mogućnost da uoči ono zbog čega bi trebao biti neizmjerno zahvalan, kako Bogu tako i ljudima oko sebe. Egocentričnost, obuzetost samim sobom, oduzima čovjeku potrebno vrijeme za promišljanje o tome da posjeduje mnogo toga bez vlastitoga truda.
Filozof Tobias Hürter vidi u egocentričnosti opasnost za sreću modernoga čovjeka, jer živi od uvjerenja da sve može postići sam, pa čak i vlastitu sreću. Prevelika usmjerenost na ispunjenje želja, pa i onih rizičnih, prisiljava pojedinca na to da kontinuirano misli na samoga sebe, što kao posljedicu ima nedostatak vremena za promišljanje o onome što duguje ljudima oko sebe, pa i onima najbližima. Upravo u tom iskrivljenom odnosu prema životu leži izvor sve jače narcisoidnosti suvremenoga čovjeka, koji je ispred svega stavio postizanje zacrtanih ciljeva, dajući više važnost vanjskomu nego onomu nutarnjemu. Profit, uspjeh i vlast potisnuli su kod danas osjećaj skromnosti, a time i sposobnost zahvaljivanja. To potiskivanje osjećaja zahvalnosti za dobiveno, kao i nedostatak svijesti o upućenosti na drugoga, pretvorili su čovjeka u egocentričnu karikaturu, koji tek kad padne počinje shvaćati da nije dostatan sam sebi, da njegova sreća i ispunjen život ovise i o drugima.
Problem pojačava gubitak osjećaja za skromnosti. Govor o skromnosti ne cilja na podložničku, servilnu skromnost, koja proizlazi iz straha od jačega, nego na onu koja je usađena u nutrini čovjeka, u dubini njegove duše; u svijesti da uvijek postoji nešto važnije od njega samoga, nešto što ga upozorava na to kako je nužno prihvatiti da postoje granice vlastitih mogućnosti. Tek kad uspije izgraditi pozitivan odnos prema svemu darovanomu, stvara u sebi prostor za osjećaj zahvalnosti.
Iako se u antičkoj i rimskoj kulturi govori o nužnosti skromnosti i zahvalnosti, te vrijednosti dobivaju na cijeni tek s kršćanstvom. Istina, u kršćanskoj filozofiji govori se prioritetno o nužnosti zahvalnosti Bogu, ali se također upozorava i na potrebu zahvalnosti ljudima dobra srca, onima koji ne stavljaju sve na kartu jačega ili osvete (oko za oko, zub za zub), nego na Isusovu snagu ljubavi.
Prosvjetiteljstvo, koje je stavilo prevelik naglasak na emancipaciju od kršćanskoga poimanja podložnosti i besprijekorne zahvalnosti, dovelo je do pogrješno shvaćenoga individualizma, koji je s vremenom prešao u hiperindividualizam, uvjerenje pojedinca kako ne duguje nikomu ništa, da ima pravo na slobodu bez odgovornosti.
Nažalost, zahvalnost je u mnogim krugovima postala sinonim za poniženje. Počesto se u zapadnoj literaturi mogu pronaći i razmišljanja kako pojedinac ne duguje nikomu ništa osim samomu sebi. Filozof Nietzsche vidi u ljudskoj skromnosti i zahvalnosti slabost, servilnost koje se čovjek mora osloboditi ako želi ostvariti sebe. Izlaz iz te krize »kršćanskoga slabića« pronalazi filozof Nietzsche u optimiranju čovjeka, u jakom pojedincu koji ne gradi svoju budućnost na zahvalnosti nego na bezgraničnoj slobodi i snazi. S vremenom se pokazalo da sloboda bez prihvaćanja vlastitih granica i zahvalnosti vodi u bolest, iz koje se pojedinac može istrgnuti tek u shvaćanju da nije dostatan sam sebi, da ima mnogo onoga što treba zahvaliti drugima.
Američka istražiteljica mozga Christina Karns povezuje osjećaj duboke zahvalnosti sa socijalnim emocijama koje stvaraju kod pojedinca svijest ovisnosti o drugima, što ujedno i potiče na jaču povezanost s ljudima, ali isto tako motivira na humano djelovanje. Kraj 20. i početci 21. stoljeća mogli bi se okarakterizirati i kao vrijeme egoizma i nezahvalnosti. Glavni uzrok nezahvalnosti modernoga čovjeka ne leži u gubitku autoriteta, kako upozorava filozof Tobias Hürter, nego u narcisoidnosti, pretjeranom sebeljublju, u nametnutom javnom mišljenju o idealnom tipu čovjeka koji se uspijeva posvuda potvrditi, kontrolirati svoj život do u detalje, ako treba prolaziti i kroz zid. Pokušaj optimiranja vodi često u prekomjernu fizičku i psihičku iscrpljenost (sindrom izgaranja – burnout). U trci za ispunjenjem želja i optimiranjem postao je čovjek slijep za potrebu zahvalnosti, i to ne samo prema Bogu, nego i ljudima oko sebe, pa čak i prema najbližima bez kojih ga ne bi bilo. Danas u zapadnom svijetu, zahvaljujući takvim stajalištima, živi sve više oboljelih od fizičke i psihičke iscrpljenosti, što kao posljedicu ima razočaranje i gubljenje smisla života.
Zbog pogrješnoga shvaćanja života, ne stradava samo pojedinac nego i obitelj. Zapadni čovjek tek kad oboli od sindroma psihičke i fizičke iscrpljenosti, kad postane nesposobnim za život, počinje shvaćati da se sve ne vrti oko njegovih mogućnosti i želja. Mnogi od oboljelih ne uspijevaju se nikada više vratiti u normalan život. Srećom, u zadnje vrijeme sve se više govori o potrebi skromnosti i zahvalnosti, buđenju svijesti kod pojedinca da je upućen na druge, da bez drugih nema sretna i zadovoljna života. O tome ne govore samo religije i psihologija, nego i športski treneri i menadžeri, koji upozoravaju pojedinca da je za uspjeh potrebna svijest o potrebi suradnje s drugima.
U mnogim zapadnim zemljama, pa i u onima potpuno sekulariziranima u kojima je izgubljen osjećaj zahvalnosti (pogotovo kad je religijski motiviran), dolazi do uvjerenja kako je zahvalnost preduvjet za sretan i ispunjen život, jer jača važnu socijalnu komponentu, daje pojedincu osjećaj da nije sam. »Pozitivna psihologija« pokušava motivirati čovjeka da otkrije u sebi potisnuti osjećaj za skromnost, upozoravajući da pohlepa, hiperindividualizam, kao i narcisoidna upućenost na samoga sebe, čini pojedinca slijepim za ono što je dobio na dar. Uostalom, i Biblija kontinuirano upozorava čovjeka na potrebu zahvalnosti Bogu i ljudima oko sebe, i to ne s ciljem izazivanja straha, nego razvijanjem osjećaja za ono darovano.
Važno je otvoriti pojedincu oči da su mnoge dobre stvari u njegovu životu došle bez njegove osobne zasluge i sposobnosti. Ali isto tako je važno skrenuti pozornost na to da onaj koji je usmjeren na bezuvjetno ispunjenje želja, čiji se život vrti samo oko profita i vlasti, ne uništava samo druge nego i samoga sebe. Uostalom, već je poznati rimski filozof Ciceron upozorio kako je zahvalnost najvažnija od svih vrlina. Na to koliko je za razvijanje osjećaja zahvalnosti i pravilnoga odnosa prema životu nužna i skromnost, upozorio je papa Ivan XXIII. Samo skroman čovjek može shvatiti i prihvatiti da posjeduje mnogo više u životu nego što je stekao svojim trudom i umijećem.
