Kad se čovjek navikne na obilje, teško ga se odriče. Pogotovo što ga prihvati kao neki standard, kao nešto sasvim normalno u životu, poradi čega i ne vidi razloga živjeti drukčije. Jer sve rasuđuje zemaljskim mjerama, ne osjeća potrebu razlučivati duhom o tome što je stvarno dobro i korisno za život, nego nastavlja živjeti uronjen u zemaljsko, umjesto da se iz njega izdigne.
Kao što ni danas mnogi ne poznaju ni smisao ni cilj, ni snagu ni korist od posta, tako je bilo i nekada u doba sv. Jeronima. No on ni najmanje nije dvojio u važnost te duhovne vježbe za krjepostan život koju je preporučio i sam Gospodin svojim učenicima. Tako će sveti Dalmatinac na jednom mjestu svojoj duhovnoj učenici Eustohiji progovoriti o tome, povezujući post čak i sa stanjem prvoga čovjeka koji je »prognan iz raja u ovu plačnu dolinu jer je više slušao trbuh nego Boga«. Zanimljiva je ta njegova analiza o grijehu prvoga čovjeka te post doživljava kao lijek, svjestan koliko vrijedi i kamo vodi kršćanina: »Poradi toga, kad nas je sitost iz raja izagnala, valja nam se brižno starati kako će nas gladovanje natrag dovesti« (Ep. 22, 11).
A da se ni Eustohija, djevojka iz ugledne i plemenite obitelji, ne bi pravdala da ima pravo na život na koji je naviknula, Jeronim nastavlja sasvim jasno i nedvosmisleno: »Ali ako se ti, rođena od plemenita roda koja si sveđ živjela u slastima, sveđ u mekoti, ne možeš uzdržavati od vina ni od slasnijih jela, niti po ovim pravilima provoditi pokornički život, odgovorit ću ti: A ti živi po svome zakonu, kad ne možeš po Božjem. Što sam kazao o nejelu nije zato kao da Bog, stvoritelj i gospodar svega, uživa u krčanju crijeva i praznome trbuhu, ili u vatri u plućima, nego jer inače čistoća ne može biti izvan pogibli.«
Jeronim tako svjedoči da pitanje posta nije bilo pitanje obilja i neimaštine, nego isključivo duhovnoga stajališta i krjeposti. Post nije bio samo za sirotinju koja nema što jesti, nego naprotiv, za sve, a napose za one koji žive u zemaljskom izobilju. Post je bio oružje koje Gospodin stavlja u ruke čovjeku za obranu od duhovnoga neprijatelja, jer je besmisleno očekivati Božju zaštitu, a ne prihvatiti izravnu pomoć koja od njega dolazi i kojom izgrađuje krjepostan život svojih vjernika.
