Osim godišnjih odmora, ljetni su mjeseci za mnoge vjernike prigoda i za posebnu vrstu duhovne okrjepe: odlazak »u pustinju«, na mjesta gdje se zakratko uranja u tišinu osame i dubinu molitve, a kadšto i u oštrinu pokore. Razlog je to zašto se mnogi baš ljeti ozbiljnije zapitaju može li »pustinja na rok« postati pustinja »za stalno« – i kako to biva. Ima li još pustinjaka među nama i s čime se u pustinji suočavaju? Čemu služi njihov poziv i kako ga promatra Crkva? Premda bi se slični »turistički« upiti mogli nizati unedogled, Crkva tek rijetko »reklamira« oblik života koji u Katekizmu znakovito naziva »šutljivim propovijedanjem«. Stoga je osjetno dobrodošlo osvježenje koje je – kako pustinjacima djelom, tako i pustinjacima željom – ponudila Hrvatska redovnička konferencija nedavnim prijevodom smjernica Kongregacije (danas Dikasterija) za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života o obliku pustinjačkoga života u mjesnoj Crkvi. Kroz dokument izvorno objavljen 2021. s podnaslovom »Put ću pripraviti u pustinji« provela nas je tajnica Konferencije s. Krista Mijatović.
Sugovornica nam potvrđuje da je dokument »Oblik pustinjačkoga života u mjesnoj Crkvi« doista bio nasušan. »Tomu u prilog govori i činjenica da se crkveno učiteljstvo nakon Drugoga vatikanskoga koncila, imajući u vidu teologiju posvećenoga života, najviše bavilo posvećenim životom općenito, s osobitim naglaskom na apostolske redovničke zajednice. Tek u recentnom razdoblju Dikasterij objelodanjuje dokumente koji su u cijelosti posvećeni ostalim pojedinim oblicima posvećenoga života – primjerice klauzurnim samostanima, svjetovnim institutima, ‘Ordo virginum’, pustinjačkomu životu…« Dokument ipak ne donosi radikalne novine u crkvenom pogledu na pustinjački život, dodaje.
»On samo rasvjetljuje položaj pustinjaka u mjesnoj Crkvi kako bi bio preciznije definiran, a međusobni odnos pustinjaka i pastira mjesne Crkve jasnije uređen s obzirom na kompetencije.«
Sam spomen definicija i kompetencija mogao bi navesti na misao da je riječ o pravnom dokumentu bez mnogo doticaja sa »stvarnim svijetom« kako pustinjaka tako i onih koji pustinju samo priželjkuju. No povijest pustinjaštva, ukratko prikazana na početku dokumenta (točke 2-8), pokazuje da je za njegovu živost oduvijek bio odsudan odnos pustinjaka s Crkvom, pa i sa svijetom. Umnažanje pustinjaka – eremita ili anahoreta po primjeru svetoga Antuna – na Zapadu se usporilo s pojavom benediktinskih monaha, koji su živjeli u zajedništvu stana i pravila, a na Istoku s objavom Justinijanovih pravnih novela, koje su pustinjaštvo izdvojile tek kao krunu »monahova itinerara«. Pomake u suprotnom smjeru potaknula su dvojica papa – Grgur I., čiju su gregorijansku misiju predvodili irski pustinjaci, i Grgur VII., čiju su gregorijansku reformu predvodili anahoretski redovi kamaldoljana i kartuzijanaca.
Udio svijeta očit je pak u opadanju interesa za anahoretizam zbog jačanja klasne organizacije tijekom kasnoga srednjega i ranoga novoga vijeka, kao i zbog širenja prosvjetiteljskoga prijezira spram redovničkoga života. Ništa od toga ipak nije moglo ugasiti »nezatomljivu potrebu za prisutnošću« pustinjaka i pustinjakinja u Crkvi i u svijetu, što su u dokumentu »Perfectae caritatis« naglasili oci Drugoga vatikanskoga koncila: pustinjaštvo obogaćuje životnost Crkve, ali i oplođuje njezin apostolat u svijetu. »Nama se, autsajderima, čini da se neki od izazova pustinjačkoga života mogu smjestiti na skalu odmaka od svijeta… Mjesto u Crkvi i odnos prema svijetu, uz jak duhovni život, referentne su točke u suočavanju s izazovima današnjice«, zaključuje s. Mijatović.
Stoga i nove vatikanske smjernice te točke određuju uglavnom – dvojako. Ističući da je pustinjak »stavljen u isti mah u središte i na margine života kršćanske zajednice« (1), one podsjećaju da je Crkva »majčinsko krilo« njegova poziva i »životno okruženje« njegova procvata, a svijet »stvarnost od koje se pustinjak odvaja i za koju bira život na rubu« (13). No možda je i vrhunac te dvojakosti u napetosti koju je sveti Petar Damjan uočio između pustinjakove pojedinačnosti i mnogostrukosti svijeta. Pustinjak je, naime, »kao neki mikrokozmos, svijet i Crkva u malom« (15). Zato će tišinu njegove osame ispunjavati molitveni »hod između klanjanja i hvale« (18), ali i zagovorna molitva časoslova kojom »sudjeluje u teškoćama i dramama svakoga čovjeka« (19). A dok će njegova bdjenja utjeloviti »iščekivanje Gospodina koji dolazi«, njegov će rad izraziti »solidarnost s ljudskim stanjem« (21).
Pa i božansko čitanje, trezveni post i euharistijsku duhovnost pustinjak će gajiti »u ime svekolikoga stvorenja težeći tako posvećenju svijeta« (23). Stoga pustinjakovo odvajanje od svijeta »ne znači bijeg«. »Izvanjsko postaje tako unutarnje, daleko postaje blisko, isključenost snagom želje postaje uključenost« (24).
Naznačivši vjekovni smisao i vječite zahtjeve pustinjačkoga života, dokument nenametljivo ocrtava i nekoliko izazova pustinjaštva ovoga vijeka. Prvi je među njima – ekološki. »Pustinjak je u svojem življenju u prirodi koja zavodi i zbunjuje pozvan uvoditi red, pretvoriti okoliš u kojem živi u vrt« (25), sažima se na tragu Papine enciklike o brizi za zajednički dom. No izričiti poziv na odricanje od »pretvaranja eremitorija u ‘centar duhovnosti’« (21) upućuje da se možda i najveća napast suvremenoga pustinjaštva krije u – gostoljubivosti. »Gostoprimstvo bi za pustinjake ipak moralo biti neredovita prigoda ako se želi sačuvati stanje molitvene odvojenosti« (26). To ipak ne umanjuje dijalošku karizmu pustinjskih »stručnjaka za humanost«. Jer upravo njihov dijalog »s monaškim oblicima drugih crkava i drugih religija« Crkvi može donijeti i plodove i poticaje – dok je god združen »s ozbiljnošću u odnosima, pomnim studijem i revnosti u molitvi« (26). Posljednji se izazov u tekstu dokumenta jedva spominje, no može ga se iščitati iz sheme životnoga pravila za pustinjake koja je priložena dokumentu. Osma bi točka pravila, naime, trebala urediti pustinjakov odnos spram »sredstava komunikacije«, kojima se i pustinjaci sve češće služe »u traženju imena Božjega i njegova lica« (26).
Nažalost, do zaključenja članka ni od jednoga hrvatskoga pustinjaka ili pustinjakinje nismo uspjeli dobiti komentar o ozbiljnosti tih izazova – što zbog nedostupnosti, što zbog nevoljkosti da se u javnosti istupa bez prethodnoga odobrenja ordinarija i molitvene priprave. Jedno je ipak sigurno: koliko god bio administrativno suh, posljednji dio novih smjernica o pustinjaštvu svakoga će tko je makar i mišlju prionuo uz pustinju provesti ne tek kroz vrste pustinjaštva i pustinjačka prava i pravila, nego i kroz tijek pustinjačkoga razlučivanja, formacije, primanja i zavjetovanja. Zbog takva raščišćavanja magle oko pustinje Marijin primjer kojim dokument završava ispostavlja se i navlastitim izazovom. Jer u njezinu pozivu: »Što god vam rekne, učinite!« za mnoge se i danas nesumnjivo krije – pustinja.
