U današnje užurbano vrijeme interneta i tehnologije ljudi traže činjenice i dokaze. Neosporna je činjenica da je Isus Krist povijesna osoba (Josip Flavije i drugi). Nepoznavanjem povijesti ne može se negirati Kristova opstojnost.
Isus Krist je hodao zemljom čineći dobro kao pravi čovjek, ali je i pravi Bog. Pomagao je ljudima, liječio i ozdravljao duševno, duhovno i tjelesno. Mnoštvo je sve vidjelo, ali jedni su vjerovali, a drugi nisu. Samo ljudska intelektualna spoznaja nije dovoljna, nego je potrebna vjera. Dobro je, dok još imamo vremena, preispitati svoje razmišljanje i ponašanje kao čovjeka i pravoga vjernika. Jedan je život i jednom se živi. Nije svejedno kako živimo i kako provodimo život, jer poslije smrti nema pokajanja.
U komunizmu, 1953. godine, na kraju 4. razreda osnovne škole učitelj nam je davao neke svoje krive upute kako »nema Boga«. Javio se jedan učenik, kao iz topa odgovorio je iz Katekizma: »Bog niti je kad postao niti će ga kada nestati.« »Tako je, Mijo!« rekao je učitelj. On očito nije poznavao ni razumio Katekizam Katoličke Crkve. Zato je potrebno poznavanje vjere, ispravno tumačenje i primjena Biblije i Katekizma Katoličke Crkve. Treba samo htjeti, moći i znati. No kako onda nekima dokazati da Bog postoji i da je Isus povijesna osoba?
Jure Kesedžić, München
Kako u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« piše Giovanni Iammarrone, profesor kristologije na Papinskom lateranskom sveučilištu, o Isusu Kristu ispisane su stranice i stranice raznih tekstova, i bez obzira na različita mišljenja on je »Isus Krist ili Isus iz Nazareta, povijesna osoba, predmet povijesnoga istraživanja, kojega vjera ispovijeda kao Božjega Krista, Pomazanika/konačnoga poslanika Božjega svijetu«. I sam izraz »Isus Krist« u sebi povezuje i izražava posebnost kršćanske tvrdnje o njemu, to jest »ispovijest vjere, čvrsto i nerazdvojivo usidrena u jedan povijesni lik, u zbiljski događaj ljudske povijesti, točnije u život i tragičnu smrt Isusa iz Nazareta, o čemu u povijesno prihvatljivom obliku izvješćuju spisi kršćanske zajednice, kako to odavna drži i povijesno-kritičko istraživanje«, ali to isto tako potvrđuju i izvankršćanski dokumenti i izvori, kako oni židovski Josipa Flavija kojega spominjete u svom pitanju tako i rimski – jer je o Isusu pisao Tacit ističući da je Krista na smrt osudio Poncije Pilat, a spominju ga i Svetonije i Plinije mlađi. Hoće li netko, dakle, povjerovati ne samo u kršćanske povijesne izvore, nego i u one koji nisu kršćanski, osobna je stvar, premda je nama nerazumljivo da neke osobe ne prihvaćaju povijesne činjenice i dokaze. Zbog čega, to najbolje oni sami znaju, a za njih je doista potrebno i moliti kako bi prihvatili istinu, pa onda po Božjoj milosti prigrlili i vjeru koja je Božji dar (na čije nas prihvaćanje Bog ne prisiljava jer poštuje našu slobodnu volju).
Kada govorimo o Isusu Kristu, nastavlja tumačiti Iammarrone, u obzir moramo uzeti dva smjera kako bismo mogli shvatiti »zbilju Isusa Krista: povijest i vjera, sadržaji njegova povijesnoga življenja« koji se podrazumijevaju kada se govori o pojmu »Isus iz Nazareta« i sadržaji ispovijesti vjere u svezi s njime koji se podrazumijevaju pod pojmom »Krist«. A takvi se smjerovi razmišljanja mogu primijetiti već u dvije tendencije Novoga zavjeta, pri čemu jedna prema Iammarroneu prednost daje povijesnomu Isusovu događaju (evanđelja), a druga »osjeća prije svega prisutnim raspetoga/uskrsloga Gospodina«, što je vidljivo kod sv. Pavla. No jedna je integrirana u drugu i obje naviještaju Isusa iz Nazareta kojega ispovijedaju kao Krista. Neposredno nakon toga, postupno i s različitim naglascima, u otačko se doba od Isusove povijesti prelazi na »transcendentalni identitet Krista, Sina utjelovljena u ljudskoj naravi« i u to se doba naglasak stavlja na Isusovo božanstvo kako bi se potvrdilo da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, što su neki dovodili u pitanje. No od 12. stoljeća sve se više govori o Kristovoj ljudskoj dimenziji i o njemu se razmišlja kao o Riječi koja je tijelom postala, kao o Bogočovjeku.
I tako dolazimo i do »naše«, suvremene europske kulture koja je prema Iammarroneu »uglavnom antidogmatska te racionalističkoga i laičkoga usmjerenja« koja – kao što i Vi sugerirate – odbacuje ili ne pokazuje zanimanje za »božansku, transcendentnu dimenziju Isusa Krista, koju ispovijedaju kršćanske Crkve, i odbacuje ju kao nedokazivu pa stoga proizvoljnu i neprihvatljivu«. No ni na tom području ne postoji homogeno mišljenje, pa su tako neki predstavnici te struje razmišljanja skloni na Isusa iz Nazareta gledati sa simpatijom, divljenjem i poštovanjem i u njemu vide ili učitelja moralnoga ponašanja, kao što to pokazuju Kant, Voltaire, Hegel, ali i neki mislioci socijalističkoga usmjerenja (da ne kažemo komunističkoga koje spominjete na kraju pisma) i djelovanja kao što su Engels, Kautsky, Bloch i drugi, ističe Iammarrone, te se upravo na tom tragu suvremeno kršćansko razmišljanje zauzima kako bi svima pokazalo da je moguće, pa i posred sumnja, Isusa predstaviti »kao onoga koji je svojom dubokom, božanskom zbiljom kadar reći konačnu riječ i ponuditi najveće vrjednote čovjeku koji hodi stazama vremena«. Takvim gledanjem na Isusa Krista naša vjernička kršćanska zajednica sudjeluje ne samo u međureligijskom dijalogu s predstavnicima drugih religija i vjera, nego i dalje – u duhu Drugoga vatikanskoga koncila i dokumenta »Gaudium et spes« – i onima koji još ne vjeruju otvara vrata kako bi spoznali da je Isus Krist Božji Sin i da je, kao što pišete, »hodao zemljom čineći dobro kao pravi čovjek, ali i pravi Bog«. Pri tome i dalje poštuje druge i njihovu slobodnu volju da prionu uz istinu o Bogu i njegovu naumu spasenja cijeloga ljudskoga roda.
