Od obraćenja sv. Pavla i sv. Augustina u neizbrojivu nizu obraćenja na kršćanstvo neka imaju osobito, znakovito mjesto. Takvo je zacijelo božićno obraćenje velikoga francuskoga književnika akademika Paula Claudela (1868. – 1955.).
I u najkraćem njegov bi životopis, uz nabrajanje književnih djela, zauzeo puno prostora. Usredotočiti se stoga valja na obraćenje: najvažniji trenutak njegova života. A on se dogodio u njegovoj devetnaestoj godini, na Božić 1886. »U to doba«, piše Claudel, moj je karakter bio gotovo formiran. Premda sam s otčeve i s majčine strane izišao iz obitelji koje su Crkvi dale nekoliko svećenika, moja je obitelj bila prema vjeri ravnodušna, a poslije našega dolaska u Pariz otuđila joj se potpuno. Tako sam u osamnaestoj godini vjerovao u ono što je većina kulturnih ljudi toga doba vjerovala. Mislio sam da se sve podvrgava ‘zakonima’ i da je ovaj svijet čvrst lanac uzroka i posljedica, koje će nam znanost u najskorijoj budućnosti potpuno razjasniti.« U drami »Grad« kaže: »Vidio sam i dotaknuo užas uzaludnosti…« U takvu duševnom stanju dolazi na Božić nazočiti liturgiji u parišku Notre-Dame. No ne dolazi kao pobožnik, nego, kako piše, iz dosade, s idejom da u svetom činu nađe »zgodan poticaj i predmet za dekadentno književno iživljavanje«. I dok je, slušajući Magnificat, stajao »među narodom pokraj drugoga stupa na ulazu u kor, s desne strane sakristije«, događa se ono što je odlučilo o cijelom njegovu životu. »U jedan mah nešto mi obuze srce i vjerovah. (…) Navriješe mi suze u jecajima.«
»Vjerovao sam«, piše u svojim uspomenama, »s takvom snagom pristajanja, s takvim ushitom čitavoga svoga bića, s tako snažnim uvjerenjem da od tog momenta sve knjige, sva umovanja, sve zgode i nezgode burnoga života nisu mogle pokolebati moju vjeru, štoviše ni taknuti je.«
Trebalo je doduše vremena da taj čas milosti postane zrela vjera – četiri su godine prošle dok nije našao snage ući u ispovjedaonicu. Svoju »drugu pričest« primio je na Božić 1890., postavši za sav život svjedok Kristov, oplemenivši književnost svjedočkim katolicizmom. U posljednjoj pjesmi »Besanica« zapisao je i stih: »Aleluja, i završni akord!«. »Završni akord« dogodio se 23. veljače 1955. u Parizu. Pokopan je u lijesu s metalnim križem i korpusom Kristovim, s natpisom ponad groba: »Ovdje leže ostatci i sjemenka Paula Claudela.« Tijelo – sjemenka uskrsnuća, u koje je čvrsto vjerovao. (L)
