Obraćam vam se s molbom da preko »Glasa Koncila« pomognete da u našim crkvama bude više složnosti i jednakosti u molitvi. Hrvatska biskupska konferencija i stručnjaci hrvatskoga jezika trebali bi reći svoje stajalište. Dugo se primjećuje nejednako i različito moljenje otajstava krunice, na primjer: »koji je za nas bio bičevan« ili: »koji je za nas bičevan bio«. U molitvi »Zdravo, Marijo«: »sada i na času« ili: »sada i na čas smrti«… Kod moljenja krunice isto se uočavaju razlike: »O Isuse, ovo je tebi za ljubav«… »o moj Isuse, oprosti nam«… I kod molitve »Zdravo, kraljice« neki mole: »odvjetnice naša«, drugi: »zagovornice naša«, a čak u molitvi »Otčenaša« neki mole: »i otpusti nam duge«, a drugi: »i otpusti nama duge naše«.
Gledam u molitvenicima: svagdje drugačije piše. Mišljenja sam da je to nepotrebno jer molitva bi trebala biti složna i jedinstvena. Mogao bih nabrajati još primjera i primjera različitosti. Crkva treba čuvati jedinstvo i ispravnost i ne dopustiti izdanja koja stvaraju svoje verzije. Ispravila se molitva milosrdnomu Isusu, što pozdravljam.
U nadi da ćete se pobrinuti i objaviti točno stajalište Crkve da biste pomogli nama laicima, a i mnogim svećenicima, srdačno zahvaljujem i pozdravljam.
Antonio Gabrić
Molitvenika, koji su »knjige« s molitvama i vjerskim sadržajima, doista ima mnogo i različiti su, kao što dobro primjećujete. U njima mogu postojati i postoje sadržajne razlike, već prema onim vjerničkim skupinama kojima su namijenjeni. Tako ćemo u molitvenicima za djecu naći neke molitve i tekstove koji su napisani jezikom koji je njima primjeren, u obiteljskim molitvenicima više molitava i sadržaja primjerenih za zajedničku molitvu i razmatranje i tako redom.
Najčešće u njima nalazimo temeljne kršćanske molitve, iznesene vjerske istine i pobožnosti, uključujući red mise, sakrament ispovijedi, križni put, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te pobožnosti Srcu Isusovu, Djevici Mariji i svetcima. U nekima se kao dodatak donosi i izbor najpoznatijih liturgijskih pjesama za sve dijelove mise. O njima piše i Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u »Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji« ističući da su upravo »pobožne vježbe često skupljane i uređivane u molitvenicima koji su, s crkvenim odobrenjem, bili istinska i prava bogoslužna pomoć za različite trenutke tijekom dana, mjeseca, godine i za bezbrojne životne okolnosti« (br. 41).
Ključno je, a to nam se čini i iz ovoga navedenoga teksta, da dobiju odobrenje ili »imprimatur« crkvenih vlasti jer »imprimatur«, što znači »neka se tiska«, zapravo govori o tome da je sadržaj koji se iznosi u tim molitvenicima u skladu s učenjem Katoličke Crkve. Danas se dopuštenje, uz molitvenike, daje i za službene biblijske i liturgijske tekstove i njihove prijevode, kao i za katekizme, školske priručnike koji se bave vjerom i moralom, ali i drugu literaturu koja je namijenjena vjernicima i dijeli se u našim vjerskim zajednicama, crkvama i župama.
Mjerodavne crkvene vlasti vode računa o sadržajnoj ispravnosti molitava u molitvenicima jer su oni istinska pomagala kako bi se lakše naučilo i kako bi se lakše upamtilo ono što je najvažnije iz života po vjeri. No ne vjerujemo da se bave i da zadiru u neka jezikoslovna pitanja, nego to prepuštaju svakomu od izdavača molitvenika koji se pobrine i za korekturu i lekturu teksta. Kako su izdavačke kuće različite, tako su različiti i priređivači molitvenika, pa se neki tekstovi u sitnicama i razlikuju. Upozorili ste na to, ali i na činjenicu da se u našim vjerničkim zajednicama neke molitve – poput krunice – mole »malo drugačije«, tj. kao da se rabe različiti molitveni obrasci.
I dok smatramo da je Vaša želja za više složnosti kod molitava pozitivna i dobrodošla kao povod za razmišljanje, ipak ne smatramo da je presudno, primjerice, molimo li »zagovornice« ili »odvjetnice«, premda bi možda bolje bilo da su i ti tekstovi, kao što predlažete, ujednačeni. Naime, nekako nam se ipak čini da je i u tom kontekstu važnije na pameti uvijek imati da je molitva »osobni čovjekov susret s Bogom Otcem u poniznom dijalogu po Isusu Kristu, njegovu Sinu i našem bratu, u snazi Duha Svetoga«, kako piše B. Garcia u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«.
No ne želimo istodobno »u drugi plan« gurnuti ili zanemariti činjenicu da je molitva – osim što je osobna – isto tako i zajednička, to jest ima svoju društvenu dimenziju. Upravo činjenica duhovnoga jedinstva – Vi ste možda s tom motivacijom i pisali, misleći da nam je potrebno više toga unutarnjega jedinstva koji će se odraziti i u vanjskom – koje se uspostavlja među ljudima kad postanu sinovi istoga nebeskoga Otca u Kristu (»zajedništvo svetih«) molitvi kršćanina daje dimenziju solidarnosti koja svoj izraz nalazi u utjecanju zagovoru svetaca, nadasve Djevice Marije, i u prošnjama jednih za druge.
Dr. Tomislav Ivančić u jednom svom tekstu poručuje da je važno da molitveni obrazac koji molimo najprije trebamo pokušati razumjeti: »Tada to postaje posuda u kojoj ti sebe iznosiš Bogu i primaš preko nje Božje snage i milosti za sebe. Pogledaj, koje molitve znaš napamet? Ali, sjeti se kako si ih dosad molio, brzo, ne razmišljajući, izgovarajući ih kao da bacaš riječi bez značenja pred nekog nepostojećeg. Preokreni svoju molitvu, obrati se, okreni molitvu svom srcu i svoje srce molitvi. Počni s ‘Očenašom’. Sjeti se da je Isus prvi izgovarao te riječi, a sada ih ti za njim ponavljaš. To je, dakle, molitva tebe i Isusa. Sjeti se zatim da su milijarde kršćana kroz dvadeset stoljeća crkvene povijesti izgovarale tu molitvu. Sad ti ulaziš u bogatstvo tih ljudi.«
A »ulaziti u bogatstvo« drugih ljudi znači zapravo u molitvenom zajedništvu stvarati zajednicu vodeći računa da se, kako upozorava i konstitucija o svetoj liturgiji Drugoga vatikanskoga koncila »Sacrosanctum concilium«, duhovni život ne sastoji samo od sudjelovanja u svetom bogoslužju, nego je kršćanin »pozvan da moli u zajednici«, pa se stoga preporučuju »pobožne vježbe kršćanskoga naroda samo ako su usklađene s crkvenim zakonima i propisima« (SC, 12 i 13).
