Govor o kruhu života u Ivanovu evanđelju iz više je razloga uistinu složen, a i bremenit značenjem. Jednu od temeljnih poteškoća u njegovu razumijevanju čini ponavljanje rečenica, odnosno tema, u kojima se čitatelju čini odveć nejasnim smisao opisanih radnja.
Naime, bibličari Isusov govor o kruhu života u Ivanovu evanđelju u tzv. ja formi dijele na dva dijela. Prvi je onaj u Iv 6, 35-50, a drugi onaj koji pred vjernike biva stavljen dvadesete nedjelje kroz crkvenu godinu. Na prvi se pogled čini kako je to govor o istoj stvarnosti i da je autor nepotrebno ponavljao gotovo identične rečenice. Ipak, dvije narativne dionice ponešto se međusobno razlikuju.
Važnost euharistije
Prva dionica teksta više je usmjerena na govor o vjeri u Isusovu osobu koja se izražava u vjerovanju da je Isus Očev poslanik na zemlji.
Druga dionica na izričit način progovara o važnosti euharistije, odnosno govor je to o važnosti blagovanja Kristova tijela i krvi po kojem vjernik zadobiva puninu života. Govori o tome i prva dionica, ali je u drugoj to jednostavno više i jasnije izraženo.
U toj drugoj dionici teksta Isus govori izravno, u prvom licu, da je njegovo tijelo i blagovanje njegova tijela izvor života svakoga vjernika. I dok je prva dionica teksta od Isusovih suvremenika još mogla biti shvaćena prije trenutka Isusove muke i smrti, odnosno zajedništva s učenicima oko stola Gospodnje večere, ovu drugu nemoguće je shvatiti bez poniranja u otajstvo Isusove muke, smrti i predanja te naposljetku uskrsnuća. Više je razloga za to i vrijedno ih je promotriti.
Izričaj prve kršćanske zajednice
Naime, govor o Isusovu tijelu koje treba jesti i učiniti svojim tijelom nemoguć je ako se nema na umu govor o euharistiji jer je govor o jedenju mesa (tijela) na svim drugim mjestima u Bibliji izrazito negativan govor. Sotona je u nekim aramejskim tradicijama prikazan kao onaj koji proždire ljudsko tijelo. Isto tako ljudi koji su zli na slikovit su način prikazani kao oni koji proždiru tuđe tijelo i čine mu štetu (usp. Ps 27, 2; Zah 11, 9).
51-58 izričaj prve kršćanske zajednice o onome što joj je uistinu sveto i uvijek na srcu, a to je govor o euharistiji
Tako je govor o blagovanju Isusova tijela, odnosno kruha koji je život, ako se nema na umu euharistija uistinu nemoguć. Osim toga treba dometnuti i činjenicu da u Ivanovu evanđelju govor o ustanovljenju euharistije kakav nalazimo kod sinoptika u potpunosti izostaje u dijelu evanđelja u kojem se čita o posljednjim Isusovim danima s učenicima. Jednako tako su i riječi na koje se nailazi u Iv 6, 51-58, a misli se, naravno, na govor o blagovanju tijela i krvi Kristove, riječi koje na izravan način podsjećaju na izvještaje iz sinoptičkih evanđelja o ustanovljenju euharistije (usp. Mt 26, 26s.). Stoga je, dakle, Isusov govor u Iv 6, 51-58 izričaj prve kršćanske zajednice o onome što joj je uistinu sveto i uvijek na srcu, a to je govor o euharistiji. Od nje je kršćanska zajednica živjela i uvijek će živjeti.
Važnosti Krista koji je živi kruh
Iz netom navedenih tumačenja svaki će pokušaj namjernoga ili nenamjernoga ismijavanja euharistije kao velikoga otajstva za vjernike uistinu ostati neshvatljiv. Jer, Crkva koja slavi euharistiju sebe prikazuje svijetu kao živi događaj.
Ona aktualizira Krista i njegovu prisutnost u svijetu i to na živ i realan način. Zato je govor o kruhu života od presudne važnosti za govor o vjerničkom životu u krilu Katoličke Crkve. Stoga se euharistiji u krilu Crkve pristupa s velikom pažnjom i poštovanjem. Svi ostali sakramenti u Crkvi izravno su ili neizravno povezani s tim sakramentom. Iz njega izviru ili k njemu vode. Jer svaki je sakrament odnos s Bogom koji je živ i ako mu se tako pristupa, snaga je svakomu vjerniku na putu vjere i nade.
Iz svega do sada navedenoga može se zaključiti kako evanđelist Ivan vjernika uči o važnosti Krista koji je živi kruh koji se daje vjerniku i onomu koji bi to mogao postati kako bi on zadobio život u punini. Taj mu život daruje Krist kojega on blagujući ga pod prilikama kruha i vina prima u sebe. Krist tako istinski dotiče svaku poru ljudskoga bića te ju čini novim bićem. Istočne kršćanske Crkve uče da se vjernik blagujući Kristovo tijelo zapravo pobožanstvenjuje. Time se ne želi reći da postaje Bog, nego da u njemu Bog počinje na tajanstven način istinski djelovati.
Moliti za dar iskrene i čiste vjere
Ipak, svekoliko promišljanje o euharistiji bit će moguće jedino ako se Kristu koji je kruh za život svijeta pristupa u iskrenoj i poniznoj vjeri. Vjeri koja ne traga neprestano za dokazima Kristove realne prisutnosti na oltaru, nego vjeri koja se prepušta tomu neshvatljivomu misteriju ljubavi i predanja.
Baš zato je Ivan svoj govor o kruhu života i započeo na ponešto neizravan način govoreći prvotno o vjeri u Krista kao Božjega poslanika na zemlji, a tek onda prešao na eksplicitan i posve izravan govor o blagovanju Kristova tijela i krvi aludirajući, naravno, na euharistiju kao sakrament od kojega Crkva živi.
Moliti je stoga ove nedjelje prije svega za dar iskrene i čiste vjere u Krista koji je živ i trajno prisutan u svojoj Crkvi pod prilikama kruha i vina. Prepoznati ga u tim prilikama u snazi osobne vjere velik je dar i izvor istinske radosti svakomu vjerniku. Tko tako živi, oslobađa se straha od smrti i suda jer blagujući Krista u vjeri on već sada ima udjela u vječnom životu. Čini se stoga da je poželjno biti ili pak postati vjernikom.
