»Pred menu je hiža zarasla h koprive, a mehku travu prerasel je drač. I se je tak tihe i nikoga nema, čez razbita okna – ni smeh ni plač… I sakem zamahnem kose po draču kak da se moje sećanje vrača. I bliže sam hiže i se bolje čujem: ona je puna i smeha i plača.«
Stihovi pjesme »Pak pri svoje hiže« neodoljivo nameću zaključak o autoru koji je, s jedne strane, duboko egzistencijalno i emotivno uronjen u vlastito identitetsko ishodište; on je svjestan svojih korijena, zagorskoga podneblja i milozvučne kajkavštine, tj. svih životnih silnica koje su ga oblikovale, ali, s druge strane, zauzeto i konkretno želi darovati sebe, sve svoje talente, umijeća i znanje, zapravo cijeli svoj život, u obnovu toga mikrokozmosa koji ga okružuje, kako bi »smeh i plač« nadvladali nepodnošljivi muk.
Uvriježilo se reći da ljudi iz ravnice imaju »široku dušu«, što je potpuno točno i u skladu je s ravnim i nepreglednim prostranstvom koje ih okružuje bez ikakvih zaprjeka, no citirani stihovi proširuju tu misao i na druge hrvatske zemljopisne krajeve jer, očito, i Zagorci imaju »široku dušu«, koju i nije tako lagano imati zbog okolnih brega, koje duša treba svladati da bi stigla na odredište, do kojega se u ravnici bez problema i zaprjeka stiže. Za takvo promišljanje, koje teološki i nije baš najpravovjernije, »krivi« su župnik, duhovni i materijalni obnovitelj, pjesnik, tješitelj i umjetnik Marijan Culjak i župljani župe sv. Jelene Križarice u Zaboku, gradiću i općini s nešto manje od 10 000 stanovnika na jugozapadnom rubu Krapinsko-zagorske županije, udaljenom 30-ak kilometara od Zagreba. Doista, već nakon kratkoga boravka među njima lako je osjetiti njihovu gostoljubivost i otvorenost, kao i privrženost vjerničkoj zajednici te silnu želju da ona raste i bude što bolja u svakom smislu.
Njihovo je duhovno središte i okupljalište župna crkva sv. Jelene Križarice, čije je pročelje ukrašeno hrvatskim, vatikanskim i zabočkim stijegom. Njezina je gradnja započela 1782. zahvaljujući grofu Sigismundu Vojkffyju, pokopanom pod oltarom sv. Josipa, i udovici Nikole pl. Vojkovića, u vrijeme župnikovanja Lovre Kocijančića, dovršena je 1803., ali je posvećena prilično kasnije – 1878., te ona danas krasi središnju ulicu Matije Gupca. Najstariji zapis o crkvi na zabočkom području kanonski je zapis iz g. 1334. u kojem se spominje sadašnja kapelica sv. Antuna u Grabrovcu. Nakon nje izgrađena je crkva sv. Jelene na brijegu povrh današnjega župnoga dvora, najprije kao kapela župe Sveti Križ Začretje, a potom i župna crkva tamošnje istoimene župe utemeljene 30. travnja 1658. Veliki potres koji je 1775. pogodio Hrvatsko zagorje znatno je oštetio ionako trošnu crkvu, koja je 1786. bila potpuno napuštena. Danas o njoj svjedoči tek veliki željezni križ s natpisom: »Na ovome mjestu nalazila se kapela sv. Helene, prva župna crkva…«
S desne strane vanjski crkveni zid danas krasi špilja s kipom Majke Božje Fatimske i poprsje pape Ivana Pavla II. te križni put u malenom parku. Trg sv. Jelene Križarice ispred crkve popločan je i primjerno dotjeran, jedino spomenik antifašističkim borcima narušava izgled i estetski dojam. Netko će zlonamjerno reći da je to »desničarski« ili »klerofašistički« govor, ali svatko dobronamjeran i objektivan, bez obzira na političko ili svjetonazorsko uvjerenje, morat će priznati da u tom ambijentu spomenik strši mimo svih prostorno-estetskih kriterija i najobičnije je ruglo. Župna oglasna ploča pokazuje svu raznovrsnost i živost tamošnje vjerničke zajednice jer na njoj su: nedjeljni raspored misa, imena pokojnika, oglasi o Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije, karitativnim akcijama, molitvenim susretima i sl. Svi Zabočani, pa i tamošnji vjernici, imaju samo riječi hvale o SDP-ovu gradonačelniku Ivanu Hanžeku koji obavlja tu dužnost već u 4. mandatu jer doista sa suradnicima nastoji da njihov gradić i općina budu »po mjeri« svih stanovnika i poželjno mjesto za svakoga. O tome govore podatci o vrlo uspješnom radu mnoštva ustanova: osnovne škole, triju srednjih škola, osnovne i srednje glazbene škole, fakulteta za menadžment u turizmu i hotelijerstvu te organizacije i informatike, pučkoga otvorenoga učilišta, gradske knjižnice, a tu su i stolnoteniski, košarkaški, strjeličarski, kuglački i nogometni športski klubovi, nova športska dvorana, gradilište doma za starije osobe, brojna kulturna događanja i koncerti…
U tom prilično agilnom gradiću, u kojemu se stalno nešto događa, »pun je pogodak« župnik primjeren takvu ozračju. To je već gotovo 20 godina Marijan Culjak rođen 1954. u župi Mihovljan u obitelji sedmero djece otca Slavka i majke Alojzije. Nakon diplome zaređen je za svećenika zajedno sa 25 biskupijskih i redovničkih kandidata g. 1980. po blagopokojnom kardinalu Franji Kuhariću. Odmah je tri mjeseca bio privremeni upravitelj župe u Orehovici u Zagorju jer je župnik bio bolestan, nakon čega odlazi za kapelana u Zajezdu, gdje ostaje četiri godine. Godine 1984. preuzima župu Tomašica u Moslavini, gdje je djelovao punih 13 godina, ne napuštajući je tijekom svih ratnih godina. U Zabok je došao 1997. kao 23. župnik župe sv. Jelene Križarice, vršeći istodobno i devet godina dužnost zabočkoga dekana. Član je Etičkoga povjerenstva Opće bolnice Zabok, Matice hrvatske, Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva, predsjednik Etičkoga povjerenstva gradske ljekarne, objavio je četiri zbirke pjesama i pripovijedaka: »Pjesme za dušu« 2010., »Susret s prijateljem« 2011., »Poziv na drugu obalu« 2013. i »Razgovor s prahom i pepelom« 2015., te križni put: »Put svjetla« 2016. Osim toga, svestranu umjetničku sklonost pokazuje i izradbom mozaika od školjaka, koje je predstavio na dosadašnjih sedam samostalnih izložaba. Svi su izlošci prodani i prihod od njih darovao je za nabavu potrebnih bolničkih aparata.
O župi iznosi osnovne podatke: »Broj župljana Zaboka prema podatcima iz prošle godine nešto je više od 6000 uključujući i okolna naselja koja mu pripadaju: Bregi Zabočki, Grabrovec, Grdenci, Hum Zabočki, Jakuševec Zabočki, Lug Zabočki, Pavlovec Zabočki, Prosenik Zabočki, Repovec i Tisanić Jarek. Bilo je 15 vjenčanja, 43 krštenja, 85 sprovoda, 71 prvopričesnik i 54 krizmanika. Svake nedjelje mise su u župnoj crkvi u 7.30 i 10 sati te u 11.30 sati po ustaljenom redu po kapelicama.«
Župnik bez suradnika teško bi mogao odgovoriti na sve zahtjeve suvremenoga pastorala, a to zabočkomu župniku Culjaku nije problem jer ima brojne i zauzete suradnike, od kojih treba spomenuti barem neke.
Višnja Borovčak, 52-godišnja članica župnoga mješovitoga crkvenoga zbora, sa suprugom Zdenkom ima dvoje djece i učiteljica je razredne nastave u Osnovnoj školi Stjepana Radića u obližnjem Brestovcu Orehovečkom, koja ima 200-tinjak učenika. »Naš zbor okuplja 20-ak članova. Izvodimo skladbe uglavnom dvoglasno. Probe imamo svakoga petka poslije večernje mise i redovito pjevamo na nedjeljnom misnom slavlju ujutro u 7.30 sati, no pozivaju nas i okolni svećenici.
Darko Fiket, 40-godišnji radijski voditelj na Radiju Zabok, župnikova je »desna ruka« na gotovo svim područjima, od službe zvonara i sakristana preko dijeljenja pričesti do predsjedanja humanitarnom »Udrugom sv. Marije«. Župnik posebno ističe njegovo uređivanje župnoga listića te oblikovanje i održavanje župne internetske stranice. Doista je atraktivna i bogata mnoštvom podataka iz povijesti i aktualnim informacijama ne samo iz župe, nego i Zagrebačke nadbiskupije, što se vidi i iz respektabilnih posjeta i komentara. »Dopustite mi da spomenem kako je naša mjesna radijska postaja najstarija na području županije i emitira program 24 sata. Početci mu sežu u sada već daleku 1962. Od početka ove godine imamo i polusatnu emisiju duhovnoga programa nedjeljom u 14.30 sati koju uređujemo župnik i ja. Moja angažiranost u župi u biti je zahvala Bogu što me ostavio u životu jer, očito, imao je sa mnom neke planove. Naime, rođen sam kao nedonošče s nevjerojatnih tek 1,16 kg i 36 cm. Tako da su u bolnici u zagrebačkoj Petrovoj ulici poručili majci kako mi preostaje najdulje 24 sata.«
Martin Goluban, student treće godine na Prometnom fakultetu u Zagrebu, župnikova je druga »desna ruka«. On kao i drugi studenti putuje uglavnom vlakom, koji plaća od stipendije dobivene od Grada Zaboka: »Vodim ministrantsku skupinu od 20-ak članova, koja je doista šarolika, muško-ženska, od prvih razreda osnovne škole do studenata.«
Marija Jozić, 26-godišnja domaća Zagorka udana za Hercegovca iz Konjica, učiteljica razredne nastave u zabočkoj osnovnoj školi, trenutačno na rodiljnom dopustu zbog velikoga Božjeg dara – devetomjesečne »princeze Judite«, članica je zbora mladih. Razgovorljiva, vesela i raspjevana, ističe nekoliko osnovnih i zanimljivih podataka: »Zbor je osnovan 1995./96. kada je u župi bio kapelan Mario Migles, sadašnji župnik u župi Svi svetih u zagrebačkim Sesvetama, a ja sam se priključila g. 2000. Redovite probe održavamo subotom u 19 sati i pjevamo svake nedjelje pod misom u 10 h. Rado nastupamo i na proslavama imendana, rođendana i vjenčanjima.«
Danijel Cvetko već je 24 godine vjeroučitelj u osnovnoj školi, od kojih je prije Zaboka najprije radio pet godina u Travnom u Novom Zagrebu. Diplomirao je na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, oženjen je Brankicom, s kojom ima troje djece: Katarinu, Luku i Jelenu. »Učenika je 700-tinjak skupa s područnim školama u Špičkovini i Martinišću, u kojima vjeronauk osim mene predaju još i kolegice u stalnom radnom odnosu Ksenija Miškulin i Silvija Kolar. Postotak vjeroučenika je, usudio bih se reći, 99 posto jer samo za pet ili šest njih roditelji su potpuno slobodno odlučili da im djeca ne idu na vjeronaučnu nastavu. Djeca iz okolnih sela i zaselaka imaju organiziran besplatan autobusni prijevoz, s njima sudjelujemo u vjeronaučnim olimpijadama, odlazimo na hodočašća i organiziramo različite priredbe prigodom većih i značajnijih blagdana. Odnos između ravnatelja škole, nas djelatnika i župnika doista je odličan i on je, doista, na korist cjelovitoga odgoja naše djece.«
Nada Jakopec, umirovljenica koja ne miruje jer je vrlo aktivna u župi, cijeli je radni vijek provela u prosvjeti. Ima dva sina, jedan je u Bedekovčini, a drugi u Zagrebu, i tri unučice. Nakon što je deset godina bila članica župnoga pastoralnoga vijeća, pokrenula je g. 2000. »Biblijsku zajednicu sv. Jelene Križarice«, molitvenu skupinu u kojoj moli 20 stalnih i isto toliko povremenih članova svih dobi od 20 do 70 godina. »Dio smo svjetske molitvene mreže Apostolat molitve, nalazimo se svakoga mjeseca na duhovnoj obnovi, koja se, razumije se, sastoji od čitanja ulomaka Svetoga pisma, razmatranja i molitava. Posebno njegujemo pobožnost Srcu Isusovu i Srcu Marijinu, molimo pola sata u crkvi prije mise svakoga dana po usuglašenom rasporedu. Uz molitvu uključeni smo i u karitativni rad u župi.«
Marko Bilić, 32-godišnji geodet, zaposlenik u Državnoj geodetskoj upravi u Zagrebu, rođen je u Puli u župi sv. Pavla. Godine 2007. preselio se u Čakovec, a u Zaboku živi od 2013. Svagdje je bio aktivan u župnom životu, pa je tako izvanredni djelitelj pričesti u zabočkoj župi, član župnoga Caritasa, čitač i ministrant te pomaže župniku u svemu što je potrebno. Oženjen je suprugom Nadom, profesoricom harmonike u tamošnjoj osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi. »I moju suprugu i mene ispunja angažman u župi, daje nam smisao i čini nas nadasve sretnim osobama.«
Ksenija Miškulin, 45-godišnja vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Ksavera Šandora Đalskoga, ličko-senjskih korijena, udana, redovita je na svim župnim događanjima. Završila je Katehetski institut na zagrebačkom KBF-u i nakon toga promovirana je u rang savjetnika. Ističe izvanredno dobro ozračje u nastavničkom zboru za koje je zaslužan i ravnatelj Tomislav Polanović.
Marica Celjak, 50-godišnja prosvjetna djelatnica, majka je sina gimnazijalca i kćeri u 7. razredu osnovne škole. Suprug Zdravko još uvijek radi, ali pitanje je dokada, no s optimizmom cijela obitelj gleda u budućnost. Kao zanimljivost i s ponosom ističe da je njezin bivši učenik Zlatko Pavetić postao svećenik i sadašnji je upravitelj župe u Sv. Križu Začretju. »Općenito imam jako dobra iskustva s učenicima, koji su, uz uobičajene dječje nepodopštine, jako otvoreni, spremni na humanitarne akcije. Posebice me dirne kada me, već kao odrasle a meni nepoznate osobe, sretnu na ulici ili trgovini te se sa zahvalnošću sjete nekadašnjih školskih dana.«
Umirovljeni 61-godišnji strojobravar Josip Sente odmah na početku ponosno spominje da je rođen u obitelji devetero braće, među kojima je on najstariji. Sa suprugom Božicom, sada također umirovljenicom, ima troje djece i šestero unučadi. »Kada je riječ o mojoj obitelji, moram također reći kako je naš osmi po redu brat Antun Sente sadašnji župnik župe BDM i rektor Nacionalnoga svetišta svetoga Josipa u Karlovcu. Svi su moji privrženi Crkvi, a ja sam na moje veliko zadovoljstvo i sreću već četiri godine izvanredni djelitelj pričesti. Za tu me časnu službu predložio župnik, što sam odmah prihvatio. Mnogi vjerojatno znaju, ali nije zgorega reći kako je riječ o ‘mužima na dobrom glasu’, koji to povjerenje trebaju opravdati životom, što im pomaže i redovito sudjelovanje na duhovnim vježbama. No najveće mi je zadovoljstvo što sam milošću Božjom uspio vjeru prenijeti i na djecu. Naime, sa suprugom sam redovito išao na misu, što je nekima bilo ‘trn u oku’. Znate, Zabok je specifična sredina, pa mi je tako jedna nastavnica moje djece rekla da će preodgojiti i nas i našu djecu. Ishod je nakon desetak godina bila njezina tiha zamolba da joj pomognem i uputim je kako bi krstila svojega sina. Tada sam osjetio i doživio onu misao – koga da se bojimo kada je Gospodin s nama!«
Zvonimir Belošević, voditelj župnoga Caritasa, radi u »Fini«, sa suprugom Natalijom ima dvoje djece i jednoga unuka: »Caritas je, rekao bih, obnovljen dolaskom sadašnjega župnika i nastojimo pomoći potrebitim obiteljima, posebice onima s brojnijom djecom, i onima koji ne mogu živjeti od plaće ili mirovine. Službeno nas je u Caritasu devetero, ali kada je potrebno, uključe se i drugi jer organiziramo akcije u koje se uključe naši župljani, potom donatori, a pomaže nam i nadbiskupijski Caritas, tako da svaka tri mjeseca dijelimo prema popisu pakete od 30-ak kg. Onima koji ih ne mogu podići odnosimo njihovim domovima. Pomaže nam i župno pastoralno vijeće, koje ima najbolji pregled ‘na terenu’ jer su u njemu i predstavnici svih okolnih sela.«
Dr. Ivica Balagović član je ekonomskoga župnoga vijeća, koje čini pet članova. Po zanimanju je urolog i radi u Općoj bolnici u Zaboku. »Dolazak sadašnjega župnika bio je veliki zamah u investicijskim radovima, tako da se na obnovi župne crkve i sedam kapelica na području župe mnogo učinilo. Moram reći da nam materijalno pomažu i Grad i Županija te su vrlo korektni prema nama. Sve je vrlo, kako se to danas voli reći – transparentno jer radove dogovaramo mi članovi vijeća skupa sa župnikom i uvijek uz župnika netko od nas potpisuje ugovore o poslovima. Svi župljani točno znaju na što je utrošen novac, i to je naša prvotna zadaća. Osim obnova crkvenih objekata, imamo i pet zvonara koji dobivaju nekakvu naknadu, a pomažemo materijalno i župnim skupinama, kao npr. zboru mladih ako je riječ o putovanjima ili nabavi potrebnoga.«
Najbolje je od raspjevanih, zadovoljnih i sretnih zabočkih župljana i župnika otići onako kako se i došlo k njima – stihovima župnikove pjesme »Zagorska zemlja«: »Teška i žmehka od suzah i znoja, al draga i sveta zemla je moja. Ona je za me komadić raja… Fala ti, Božek, za zagorsku grudu, ona me vuči poštenju i trudu.«
