Isusovac o. Beno Rogačić bio je jedan od vrhunskih latinista 17. stoljeća, no potrebno je, koliko je to moguće, upotpuniti podatke o njemu jer je bio ne samo plodan i svestran pisac na talijanskom i latinskom jeziku, nego također vrstan teolog, govornik, pjesnik, gramatičar i biograf.
Rođen je 18. ožujka 1646. u uglednoj trgovačkoj obitelji u Dubrovniku. Gimnaziju je polazio u rodnom gradu i talijanskoj Anconi, a 1661. u Rimu je ušao u isusovački red. Nakon završenoga studija filozofije i teologije u Rimskom je kolegiju od 1677. do 1679. bio tajnik generala reda o. Gianpaola Olive, a zatim je do smrti djelovao u novicijatu »S. Andrea« na rimskom »Quirinalu«. Do 1692. predavao je retoriku isusovačkim studentima i zatim je bio pomoćnik učitelja novaka. Umro je 8. veljače 1719. u »S. Andrei«. Rogačić je u Rimu često držao duhovne vježbe, propovijedao i držao prigodne govore, a bio je poznat kao duhovni vođa i savjetnik mnogim uglednim ljudima. Najviše ga je proslavilo djelo »L’uno necessario« o kršćanskoj askezi, prevedeno na latinski, njemački, engleski i francuski, koje je često objavljivano. Sličnu su popularnost imala njegova razmatranja za duhovne vježbe »Il cristiano raggiustato ne’concetti e costumi«. Zbog solidna, uravnotežena i duboka nauka o kršćanskoj duhovnosti mnogi ga smatraju jednim od najvećih asketskih pisaca svoga vremena. Njegovu talijansku gramatiku »Practica e compendiosa istruzione« hvalili su ugledni talijanski literati te je tijekom pedeset godina doživjela šest izdanja. Na latinski je sam Rogačić preveo svoje glavno djelo »L’uno necessario«, objavljeno 1721. u Pragu, i životopis najvećega isusovačkoga filozofa Fracesca Suareza, koji je napisao Giuseppe Massei, tiskano nekoliko puta u Trnavi. Objavio je zbirku od 25 latinskih govora »Orationes« o različitim temama, s nekoliko održanih na otvorenju akademske godine na Rimskom kolegiju, koje su hvaljene zbog govorničke vještine, originalnosti, snage, latinskoga izraza i posebne erudicije. Na molbu prijatelja Stjepe Gradića napisao je latinski spjev od 300 stihova o dubrovačkom potresu g. 1667., i posvetio ga firentinskomu knezu Cosmi III. Mediciju. Za rodni grad sastavio je tri himna za oficij sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika.
Najveće pjesničko djelo objavio je 1690. u Rimu pod naslovom »Euthymia sive de tranquillitate animi, Carmen didascalicum« tiskano ponovno 1695. u Münchenu. Poučni spjev, kako ga naziva autor u naslovu, zapravo je filozofski traktat u stihovima o duševnom miru. U predgovoru ističe da nema ništa ljepše nego kad se filozofija spoji s pjesničkim ritmom i kad pjesništvo skladno opjeva filozofske misli. Razloge koje su Rogačića naveli da piše pjesničko djelo »Euthymia…« o duševnom miru kao glavnom preduvjetu za postizanje prave sreće na temelju klasične filozofske misli treba tražiti prije svega u ozračju isusovačkoga Rimskoga kolegija te njegovu odgoju i izobrazbi stečenoj u tom učilištu, zatim u literarnim, filozofskim i kulturnim strujanjima u Rimu, Italiji i drugim europskim zemljama 17. stoljeća. Naime, rimski isusovački profesori kritiziraju shvaćanje pjesništva tada modernoga petrarkističkoga smjera, a zauzimaju se za moralnost i odgojiteljsku odgovornost u poeziji. Kao uzore pjesništva u idejama i formi navode antičke grčke i rimske pjesnike. Zatim, krug rimskih literata i pjesnika, baroknih klasicista, prema uzoru na stoičku filozofiju ističu sliku postojanoga mudraca i heroja, a mitološke su im priče izvrsni primjeri za stjecanje krjeposti i veličanje ljudskih vrlina. Konačno, krug humanista i moralista u svojim djelima prenosi etička načela stoika, Sokrata, Platona i drugih klasičnih filozofa, uklapajući ih u kršćansku misao.
Nažalost, ostao je zaboravljen i hrvatski povjesničari književnosti i kulture uglavnom ga uporno zaobilaze.
Uz o. Ivu Lukarevića i o. Rogačića treći »zlatni« latinist, »naše gore list«, toga doba je o. Miho Mondegaj, a dolazi iz pomorske obitelji iz Slanoga, gdje je rođen 30. listopada 1649. Roditelji su ga poslali u školu u Napulj, gdje je nakon završene gimnazije 1665. ušao u isusovački red. Filozofiju je studirao u Napulju, a teologiju u Rimskom kolegiju. Nakon studija šest je godina predavao filozofiju u talijanskom Lecceu i zatim više od 22 godine retoriku mladim isusovcima u Napuljskom kolegiju. Godinama je često propovijedao i držao pučke misije u gradu i okolici, u vrijeme kada je istu djelatnost obavljao glasoviti propovjednik sv. Franjo Jeronimski, s kojim je o. Mondegaj bio blisko povezan. Umro je 31. kolovoza 1716. u Napulju.
Poznata je njegova uloga u dolasku u Lecce mladoga Dubrovčanina Đure Baglivija, kasnije poznatoga liječnika i znanstvenika. O. Mondegaj također je često pisao prigodne latinske pjesme vjerskoga i političkoga sadržaja, a sastavio je i jedno tematsko pjesničko djelo. Njegovi su stihovi bili rado čitani u napuljskim intelektualnim krugovima jer se pojavljuju u nekoliko onodobnih djela različite tematike. Pet elegija i dva epigrama posvetio je sv. Ciru, jednomu od najpopularnijih svetaca toga doba u napuljskom kraju. Pobožnost tomu svetcu posebno je promicao sv. Franjo Jeronimski u svojim misijama i propovijedima, koji je uvijek sa sobom nosio njegove relikvije i njegovu zagovoru pripisivao sva čudesa koja su se događala u misionarskom radu. Mondegaj je dva spjeva posvetio i španjolskomu dvoru, koji je tada vladao i napuljskom kraljevinom, pjesmu o španjolskoj kraljici Marijani 1697. i španjolskom kralju Filipu V. 1704. Djelo »Dolorum libri IV in quibus Psyche exul praeit…« objavljeno je 1706. u Napulju, a sadrži četiri knjige elegija o trpljenju duša u čistilištu. U toj je knjizi naglašena pedagoška nota kao i u Rogačićevu spjevu, ali još je prisutna isusovcima draga tema o posljednjim čovjekovim stvarima upotrebljavana redovito u duhovnim vježbama i pučkim misijama, i vrlo raširene Bratovštine dobre smrti. Pogled na smrt služio je kao djelotvoran poticaj da se čovjek obrati na ispravan put krjeposti. Nakon smrti o. Mondegaja njegov učenik Luigi Anna iz Leccea, i sam profesor govorništva u Napuljskom kolegiju, objavio je 1721. knjigu svojih i sedam Mondegajevih pjesama o Alojziju Gonzagi. U Vergilijevu stilu opjevane su herojske pobjede mladoga isusovačkoga blaženika nad svjetskim častima i užitcima. I po drugim djelima napuljskih isusovaca može se razabrati da je u gradu dugo živjela uspomena na solidna i popularna pjesnika Mondegaja.
Kao dobri pjesnici i vrsni latinisti, dvojica Dubrovčana, o. Rogačić i o. Mondegaj, svojim su djelima bili poznati i izvan krugova u kojima su djelovali pa zaslužuju i još uvijek čekaju detaljnu analizu i revalorizaciju. S druge strane bili su povezani s nekoliko naraštaja pjesnika i pisaca, koji su im bili učitelji i uzori ili prijatelji i učenici. Već ta činjenica govori da pripadaju tomu krugu stvaralaca čija je uloga nezaobilazna u razvoju talijanske i europske književnosti.
ZAVRŠETAK
