Nizu nepravedno zaboravljenih hrvatskih isusovaca pripada i Varaždinac o. Ferdinand Konjšćak, koji je kao misionar s nekolicinom redovničke subraće sredinom 18. st. u Južnoj Americi gradio crkve, krčio i uređivao zemlju za nove kulture, gradio nasipe, navodnjavao i na svim drugim razinama unaprjeđivao život Indijanaca.
Rođen je u Varaždinu 2. ili 3. prosinca 1703. Nakon završene gimnazije u rodnom je gradu stupio 1719. u isusovce. U Grazu je studirao filozofiju i započeo teologiju. Još za vrijeme studija slao je više pisama svojim poglavarima, provincijalu u Beč i generalu u Rim, u kojima moli da ga pošalju u misije. U jesen 1729. otišao je u španjolsku luku Cadiz, odakle je krajem iduće godine produžio za Meksiko. Na putu je završio studij i bio zaređen za svećenika te je određen za misionara u Donjoj Kaliforniji (Baja California), na istoimenom meksičkom poluotoku i jednoj od današnjih saveznih meksičkih država. Od g. 1732. pa sve do smrti 10. rujna 1759. djelovao je u misiji San Ignacio, kojoj je pripadalo osam manjih naselja pokrštenih Indijanaca, udaljenih jedno od drugoga po nekoliko desetaka kilometara, u kojoj je od 1750. bio poglavar, a u dva navrata i vizitator svih kalifornijskih misija. Proširio je djelatnost među Indijancima u svojoj misiji, organizirao nekoliko novih naselja s pokrštenim Indijancima plemena Cochimies te pokušao osnovati nove misije prema sjeveru poluotoka. Zašao je u veliku središnju pustinju Vizcaino, sjeverozapadno od San Ignazija, te je sljedećih godina na sjeveru organizirao tri misije: Santa Maria Magdalena, Nuestra Senora de los Dolores i San Juan Bautista. Prva je kasnije bila napuštena zbog nedostatka vode, a druge su dvije mijenjale mjesto dok o. Konjšćak nije nekoliko godina kasnije pronašao bogat izvor pokraj kojega je s tim dvjema zajednicama osnovao misiju Santa Gertruda. Bilo je to prvo stabilno naselje u današnjem području Donje Kalifornije pa ga se zato smatra njezinim osnivačem. Osim što je prvi istražio te krajeve, hrvatski je misionar započeo sadnju novih kultura: vinove loze, žitarica, kukuruza, datulja i drugih, nabavio stoku iz južnih misija i prvi razvio stočarstvo.
Poduzeo je tri velike istraživačke ekspedicije: g. 1746. plovio je zaljevom do ušća rijeke Colorado i tom prilikom svojim je mjerenjima i zemljovidima konačno dokazao da je Donja Kalifornija poluotok, a ne otok, kako se još u to vrijeme mislilo, što je španjolska vlast i službeno obznanila. Drugom ekspedicijom g. 1751. prošao je cijelu pustinju Vizcaino, središtem poluotoka na zapad prema Tihom oceanu i obalom prema sjeveru. Tada je zabilježio mnogo zanimljivih detalja iz flore, faune i zemljopisnih obilježja, a pronašao je i opisao drvo »cirio«, karakteristično za to pustinjsko područje koje raste jedino na poluotoku. U trećem putovanju 1753. prolazio je kroz središnji dio otoka prema sjeveru. U zadnje dvije ekspedicije glavni mu je cilj bio pronaći izvore vode i plodno tlo za osnivanje novih misija. Njegovi dnevnici iz prvoga i drugoga putovanja te zemljovidi zaljeva i poluotoka objavljivani su još za njegova života i kasnije doživjeli više izdanja na raznim jezicima. U njima je prvi opisao prirodno bogatstvo koje obiluje rijetkim ribama, životinjama i biljkama. Opisao je također indijanske narode koji su uglavnom izumrli, a u njegovim se zabilješkama osjeća velika ljubav i razumijevanje prema Indijancima, koji su ga i za života i poslije smrti vrlo cijenili i voljeli. Umro je u misiji kojoj je posvetio svoj život – San Ignacio u Donjoj Kaliforniji u Meksiku.
Jedan od učenih i zaslužnih hrvatskih isusovaca, za kojega se, nažalost, može reći da je nesuđeni misionar jer je umro na putu u misije, jest o. Luka Bakranin. Rođen je 2. listopada 1692. u Oštarijama kod Ogulina. Gimnaziju je završio u Varaždinu i ondje se zadnje godine, 1712., prijavio u isusovce. U novicijat u Beču ušao je 26. listopada iste godine, kada je, prema zabilješkama, poznavao hrvatski i latinski te dosta dobro njemački jezik. Nakon novicijata 1715. predavao je gramatiku u Varaždinu, zatim je sljedeće godine studirao filozofiju u Grazu, a ostale dvije godine filozofije i četiri godine teologije u Beču. Treću probaciju obavio je g. 1723. u austrijskom Judenburgu i onda od 1724. do 1726. bio profesor filozofije u Zagrebu te ujedno kateheta, kućni kroničar i zadnju godinu nadstojnik humanističkih razreda. Dotada je tri puta pisao generalu reda u Rim moleći ga da bude poslan u prekomorske misije. Na njegovu žalost, molba mu nije bila uslišana jer se uz ostalo istaknuo kao izvrstan profesor, posebice kao profesor metafizike podučavajući Descartesovu hipotezu o akcidentima u presvetoj euharistiji. Objavljene su mu npr. i teze iz opće fizike uz knjigu Franje Wagnera »Mensis cronologicus« g. 1725. Međutim, njegov kolega profesor fizike Antun Terzi iz Gorizije pridonio je da se njegov nauk okvalificira »heretičkim ili blizu herezi«. Zbog novonastale neugodne situacije i spornih pitanja o tome je bio izviješten i general u Rimu, koji ga, uvidjevši njegovu dobru volju i redovnički duh u poniznosti i poslušnosti, nije osudio, nego je pronašao kompromisno rješenje na opću dobrobit. Uslišio je njegovu više puta izraženu želju za prekomorskim misijama i dopustio mu da krene s prvom ekspedicijom koja putuje u Paragvaj. O. Luka i njegova subraća u kolegiju shvatili su tu generalovu odluku kao čast i zahvalu, a ne kaznu. Odmah je krenuo prema Španjolskoj s novim misionarima iz austrijske provincije i već 4. kolovoza 1726. stigao u Genovu. No dok je učio španjolski i čekao na polazak ekspedicije, obolio je i preminuo u Cadizu 4. srpnja 1727. Tako je o. Luka Bakranin, premda mu se nije ispunila životna želja za misijama, svojom učenošću i krjeposnim životom ostavio traga u Španjolskoj.
S o. Lukom Bakraninom povezan je još jedan hrvatski isusovac – o. Ivan Krstitelj Urbani, koji, istina, također nije bio u misijama, ali je bio jako povezan s paragvajskim redukcijama, posebice s misionarom o. Ladislavom Oroszem, koji je u ekspediciji krenuo u misije s o. Bakraninom. O. Urbani rođen je u plemićkoj obitelji 29. rujna 1697. u Rijeci. U bečki novicijat ušao je 28. listopada 1715. Bio je profesor teologije 1730. u Grazu i dopisivao se s o. Oroszem, glasovitim mađarskim misionarom u Paragvaju, rođenim 1697. u Csizeru (Szilagu) u današnjoj Rumunjskoj. Kada je o. Orosz stigao u misije, prvo pismo koje je dobio iz Europe bilo je Urbanijevo, stoga mu je on 17. studenog 1730. odgovorio i opisao mu svoj rad i rad ostalih misionara. Iz toga i kasnijih pisama može se puno toga doznati o misionarskoj djelatnosti isusovaca na tom području, među Indijancima Chiquitos, Samucos, Chaco i drugima. Obično su u jednoj tamošnjoj redukciji bila dva misionara, često su se posjećivali jer su bili blizu i tako su brzo doznavali sve novosti iz Europe ili s bilo koje strane. Iako o. Urbani nije bio u misijama, vrlo je dobro bio upoznat s njima i podupirao ih je na sve moguće načine.
NASTAVLJA SE
