U svim svojim kolegijima i rezidencijama isusovci su imali ljekarne za vlastite potrebe i potrebe svojih učenika, te bolničara (lat. infirmarius) koji se brinuo za bolesne i nabavljao ili pripremao lijekove. Uz to jedan od svećenika zadužen za njegu bolesnih u kući obavljao je dužnost nadstojnika zdravlja (praefectus sanitatis). On je nadzirao bolničarev rad, brinuo se da liječnik na vrijeme bude pozvan k bolesniku, da ukućani ne škode sebi pretjeranim radom, i da hrana bude prikladna i zdrava. Pravila za nadstojnika zdravlja i bolničara, kojima su potanko propisane njihove dužnosti, pokazuju zavidnu zdravstvenu i higijensku kulturu: pravodobno pozivanje liječnika, poštovanje liječnikovih propisa i zahtjeva, nabava i pravilno čuvanje lijekova, briga za higijenu, pravilnu prehranu i njegu bolesnika, ispravan postupak s umrlima itd. Slične propise donose i konstitucije reda, posebno vezano uz povezivanje liječnika, uporabu lijekova i njegu bolesnika.
Tamo gdje je bilo potrebno ili se od njih tražilo, isusovci otvaraju javne ljekarne. Takve su ljekarne u nas bile u Zagrebu i Požegi. Zagrebačka je ljekarna u to doba bila jedna od najopremljenijih u Hrvatskoj. Otvorena je oko 1643. i u njeno je opremanje uloženo 4000 forinta. Jako je stradala u požaru 1706. pa je iduće godine za obnovu i nabavu lijekova iz Njemačke potrošeno 2000 forinta. U toj su ljekarni prodavani lijekovi, ali i mnogima davani besplatno. Tako je prema podatcima Petra Pertolda u deset godina, od 1753. do 1762., kapucinima podijeljeno lijekova za 961 forintu. Ljekarnu su vodila braća pomoćnici, školovani ljekarnici koji su često dolazili u red nakon završene farmaceutske škole i ljekarničke prakse, većinom iz Austrije, Štajerske, Češke i iz drugih sjevernih krajeva. Namještenici su u ljekarni bili još: bratov pomoćnik, ljekarnik svjetovnjak i radnik, koji su za rad dobivali plaću. Prvi je ljekarnik bio Bernardin Rechperger od 1643. do 1654., kasnije više puta Michael Pock, Andreas Pfeiffer i drugi. Zanimljiv je slučaj Ivana Martinčića (1658. – 1691.) iz Veprinca kod Opatije, ljekarnika od 1687., za kojega u nekrologu stoji da je, kao što je marljivo prikupljao ljekovito bilje i pravio pripravke, tako je i za sebe sastavio duhovni recept »Confectio prosalute animae«. Marija Terezija zabranila je odredbom 1763. redovnicima prodavati lijekove, vjerojatno da bi zaštitila gradske ljekarne. Tada je rektor Pertold isposlovao dozvolu da može prodati ljekarnu. Unatoč protestima dviju tadašnjih gradskih ljekarna u Zagrebu, rektor je prodao 1764. isusovačku ljekarnu kostajničkomu pukovnijskomu kirurgu Josipu Willarthu za 2983 rajnske forinte.
Požešku ljekarnu spominje tadašnji rektor Josip Pejcarić u izvješću iz 1770.: »Ljekarna, otvorena na želju grada i skrajne potrebe Požeške županije i susjedne Krajine, osim što opskrbljuje lijekovima kolegij i mnoge siromahe, uzdržava i samu sebe.« Otvorena je potkraj 1740. i u prvih sedam godina za njeno uređenje i lijekove potrošeno je 2800 forinta. Godine 1773. nakon ukinuća reda procijenjena je na 3074 forinte i 58 novčića. Prvi ljekarnici bili su Sebastijan Grandtner iz Celovca do 1743. i Michael Sager do 1760. Zatim dolaze Moravac Karl Smicheini i Ivan Pleydl iz Šleske. Zadnji je ljekarnik od 1776. do 1773. Pavao Thaller iz Lienza u Tirolu. Oni su ujedno često bili kućni bolničari, ali su ih pozivali i k bolesnicima u gradu i okolici. Tako je Sager često odlazio u okolna sela, primjerice dva puta u Sirač vlastelinskomu providuru i jednom u Jakšić bolesnomu pravoslavnomu parohu.
Pavao Thaller (1735. – 1800.) nakon ukinuća isusovačkoga reda se oženio i s dozvolom grada preuzeo bivšu isusovačku ljekarnu koju su kasnije kao gradsku ljekarnu vodili njegovi potomci. Od njega potječe poznata požeška obitelj Thaller koja je do 20. stoljeća dala nekolicinu znamenitih intelektualaca i kulturnih djelatnika, a u 19. st. nazivali su je »sacra familia«. Pavao je u rukopisu ostavio spis o farmaceutskoj kemiji »Introductio ad verum Chemiam Pauli Thaller pharmacopaei« napisan 1757., a napisao ga je prije nego što je postao isusovac 1759., ali je i kasnije u Požegi davao poneka svoja zapažanja i recepte. Djelo je za ono vrijeme napredno, posebno zbog simbola za spojeve, elemente i procese, kakvih nema u sličnim onodobnim djelima.
Isusovci su jamačno u svojim gimnazijama i kasnije odgajali i liječnike i ljekarnike, a svakako je najzanimljivija njihova veza s poznatim dubrovačkim liječnikom Đurom Baglivijem (1668. – 1707.). Dubrovački isusovac i plodan latinski pjesnik Miho Mondegaj, koji je pripadao napuljskoj provinciji oko 1682. iz gradića Leccea, gdje je tada predavao filozofiju, pisao je dubrovačkomu superioru Rafu Tudiševiću da tamošnji liječnik Pietro Angelo Baglivi želi posvojiti i odgojiti mladića iz Dubrovnika, nadarena i dobre naravi. Tudišević je odabrao petnaestogodišnjega Đuru Armena, sina trgovca Vlaha, armenskoga podrijetla, koji je rano ostao bez roditelja, a izdržavala ga je neka siromašna žena. Pohađao je gimnaziju u isusovaca, profesor mu je bio glasoviti Ardelio Della Bella, i pokazao se vrlo sposobnim. Armena je liječnik iz Leccea posinio, dao mu svoje prezime i poslao ga na studij medicine u Napulj.
Đuro Armen Baglivi postao je profesor anatomije i teorijske medicine na rimskom sveučilištu »Sapienza«, papinski liječnik i u cijeloj Europi glasovit pisac medicinskih djela. Danas se smatra jednim od važnih karika u razvoju europske medicine, kojemu je posebno pridonio teorijama o živom vlaknu i strukturi mišića te oživljavanjem neohipokratske kliničke medicine. Zauvijek je ostao zahvalan svojemu dobročinitelju Tudiševiću, dopisivao se s njime, a 1705. poslao mu je primjerak svojih »Opera omnia« objavljenih godinu dana ranije, s vlastoručnom posvetom.
U kontekstu isusovačkoga doprinosa razvitku medicinske znanosti svakako treba spomenuti barem neke, najvažnije, leksikografe, koji su obogatili hrvatsko jezično blago, i to svih narječja, objavivši u svojim rječnicima i obilje medicinskih pojmova, naziva važnijih bolesti i bolesnih stanja, dijelova ljudskoga tijela, tjelesnih mana, ljekovitoga bilja, medicinskih postupaka i instrumenata i slično. Izbor tih naziva uvjetovan je svrhom radi koje je pojedini rječnik nastao i prilikama kraja za koji je sastavljen, zato se oni koji put međusobno razlikuju i nadopunjuju. Leksikografi u stvaranju medicinskoga nazivlja postupaju jednako kao i s ostalim pojmovima, bilježe narodne nazive, ili ih prenose iz starije literature, a u nedostatku drugih izvora izravno prevode latinske ili talijanske riječi, ili ih opisuju, ili stvaraju nove izraze.
Od sredine 17. stoljeća u razdoblju od sto godina isusovci su objavili četiri hrvatska rječnika. Jakov Mikalja (1601. – 1654.), hrvatskoga podrijetla iz Peshicia u Apuliji, autor je hrvatsko-talijansko-latinskoga rječnika »Blago jezika slovinskog«, s približno 25 000 štokavskih i kajkavskih riječi na 863 stranice. Poznati kajkavski pisac Juraj Habdelić (1609. – 1678.) sastavio je hrvatsko-latinski rječnik za školsku mladež »Dictionar ili rechi szlovenske«, koji na 460 stranica sadrži približno 12 000 riječi. Dugogodišnji misionar po Dalmaciji Ardelio Della Bella (1655. – 1737.) iz Foggie napisao je »Dizionario italiano, latino, illirico« s više od 30 000 riječi na 785 stranica. Franjo Sušnik (1686. – 1739.) započeo je, a Andrija Jambrešić (1706. – 1758.) završio i objavio četverojezični rječnik »Lexicon latinum, interpretatione illyrica, germanica et hungarica locuples« koji na 1068 stranica ima približno 27 000 riječi.
NASTAVLJA SE
