U prošlom nastavku nizanke spomenuto je nekoliko glasovitih isusovačkih leksikografa, pisaca poglavito višejezičnih rječnika, koji su obogatili hrvatsko jezično blago i mnoštvom medicinskih pojmova. U tom smislu njima uz bok stoje i putopisci te prirodoznanstveni, čak i filozofski autori.
Tako su o. Matija Piller (1733. – 1788.) iz Graza i o. Ludwig Mitterpacher (1734. – 1814.) iz Belja u Baranji napisali najbogatiji stariji opis života ljudi i prirodnih bogatstava zapadne Slavonije u zajedničkom djelu »Iter per Poseganam Sclavoniae provinciam mensibus Junio et Julio anno MDCCLXXXII susceptum« objavljenom u Budimu g. 1783. Povod su njihovu putovanju i djelu bili učestali požari g. 1779. u selu Eminovcima pokraj Požege. Nakon što je županijska vlast poslala o tome izvješće u Beč iz budimskoga su sveučilišta poslana dvojica poznatih prirodoslovaca i profesora da ispitaju slučaj. Premda nisu pronašli uzroke požara, na putovanju su skupljali i opisivali biljke, životinje, minerale i bilježili podatke o stanovništvu toga kraja, njihovu odijevanju, životu i običajima. Uz ostalo prirodoslovci su potanko opisali narodne lijekove, uglavnom biljnoga podrijetla, medicinske i veterinarske namjene, i kako ih narod pripravlja. Spomenuli su npr. lijek protiv žutice od korijena odoljena (ljekovito bilje čiji korijen ima gorak i oštar okus, te specifičan miris), koji puk zove »valerijana«, i naveli pokuse svojega kolege s budimskoga sveučilišta, patologa Vaclava Trnke koji je potvrdio narodno iskustvo efikasnosti toga lijeka. Opisali su također lijekove i pripravke što ih narod rabi protiv bolesti grla, dizenterije, vodene bolesti, protiv rana i opeklina te drugih bolesti. Spomenuli su i druge ljekovite biljke koje su pronašli u tom kraju te ljekovite vode i njihova svojstva. Uz to su se kritički osvrnuli na razne pojave, način života i običaje ljudi te dali korisne savjete kako bi mogao tamošnji svijet unaprijediti gospodarski, zdravstveni i kulturni život.
Prirodoznanstveni i filozofski pisci također se u svojim djelima ponekad dotiču, a ponekad opširno obrađuju medicinska pitanja. Markantun de Dominis (1560. – 1624.) napisao je g. 1611. važno djelo »De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride« dok je bio isusovac i profesor matematike u Padovi. U njemu je iznio prvo znanstveno tumačenje duge i to je prekretnica u povijesti optike. Među ostalim, raspravljao je o vidu, kratkovidnosti, dalekovidnosti i teoretski objasnio korekcijske naočale.
Riječanin Augustin Michelazzi (1733. – 1820.) u spomenutim knjigama o botanici »Compendium regni vegetabilis« iz 1780. i mineralogoji »Compendium regni fossilium« iz g. 1781. također puno govori o lijekovima i liječenju. Pišući o botanici, obrađuje ljekovitost bilja i opisuje pripravljanje biljnih lijekova, daje upute kako istraživati ljekovitost bilja i pregled sustava biljnih lijekova i slično, kao svojevrsni priručnik za onodobne studente i školovane ljude. Autor je poznavao svu dotadašnju literaturu s toga područja te je donio rezultate i novijih istraživanja. Često je umetao vlastita zapažanja i refleksije i postavljao pitanja o tada nerješivim problemima, primjerice o naravi i vrsti ljekovitih svojstava u bilju, o uzrocima bolesti i slično. U djelu o mineralogiji Michelazzi također je mnogo prostora posvetio ljekovitosti i farmaceutskoj primjeni kemikalija i mineralnih tvari. Kritičan je prema tada uvriježenim shvaćanjima o ljekovitosti dragoga kamenja i odbacio ih je kao praznovjerje, ali je donio fiziološka objašnjenja o djelovanju pojedinih minerala u ljudskom organizmu. Preporučio je razne minerale i kemijske preparate za liječenje bolesti i objasnio u čemu je njihova ljekovitost, primjerice vapnene vode, armenske zemlje, kalij-klorida, amonij-klorida itd. Pisao je o kozmetičkom, purgativnom, stimulativnom, osvježavajućem i afrodizijačkom djelovanju boraksa, o farmaceutskoj uporabi ambre, jantara, ugljena i sumpora, i o raznim drugim preparatima. Na kraju je opisao metale i njihovu medicinsku primjenu, primjerice olova, željeza, žive, ali je upozorio i na njihovo štetno djelovanje.
Drugi Riječanin, Josip Zanchi (1710. – 1786.), o kojemu je također bilo riječi u jednom od prošlih nastavaka, pisao je o medicini u svom najvažnijem djelu »Scientia rerum naturalium sive Physica« iz 1748. Budući da su se tada u filozofiji obrađivale i znanosti o svemiru, svijetu, prirodi i čovjeku, Zanchijev priručnik obuhvaća i medicinsku problematiku. U prvoj knjizi »Physica generalis« autor piše o simpatiji i antipatiji, djelovanju lijekova, otrova i drugih ljekovitih sredstava te o magnetizmu i elektricitetu tijela. U drugoj knjizi »Physica particularis« dva su poglavlja medicinske naravi. To je poglavlje o bilju, ljekovitosti bilja, zatim poglavlje o čovjeku, u kojem raspravlja o anatomiji ljudskoga tijela i o duševnim čovjekovim osobinama.
Antun Purgstall (1708. – 1771.) iz Karlovca objavio je g. 1746. priručnik agronomije: »Oeconomia philosophica«, zapravo izbor iz enciklopedijskoga djela mađarskoga isusovca Martina Szentivanyja »Curiosiora et selectiora variarum scientiarum miscellanea«. U tom se djelu među ostalim raspravlja o lijekovima gospodarske i veterinarske primjene, opisuju lijekovi za pojedine kulture i životinje te sredstva protiv štetočina. Na kraju je priložen abecedni popis ljekovitih sredstava protiv bolesti životinja i biljaka.
Među bivšim isusovcima nakon ukinuća reda bilo je svestranih intelektualaca, profesora na raznim učilištima u Hrvatskoj, Monarhiji i drugdje, pisaca i znanstvenika, pa i na medicinskom području. Dobro je spomenuti barem neke od njih.
Franjo Domin (1754. – 1819.) iz Zagreba bio je student filozofije u vrijeme ukinuća reda. Nakon toga studirao je teologiju i postao svećenik, a u Trnavi g. 1777. doktorirao je iz fizike i matematike. Kao profesor u Györu, Pečuhu i Pešti objavio je sedam rasprava, a objavljeno mu je više teza za javne ispite s njegovih predavanja iz fizike i agronomije. U Pečuhu se počeo baviti primjenom statičkoga elektriciteta u liječenju, što mu je postala glavna tema istraživanja, kojoj je posvetio četiri svoje rasprave, od kojih je najvažnija »Ars electricitatem aegris tuto adhibendi, cum propriis, tum aliorum virorum celeberrimorum experimentis innixa«, objavljena g. 1795. U njima Domin istražuje narav elektriciteta i njegovo djelovanje na živi organizam. On ne samo da je u našim krajevima prvi liječio elektricitetom, nego je uopće jedan od pionira elektroterapije.
Baltazar Patković rođen je 1749. u Požegi, postao je isusovac 1764., studirao je filozofiju u Košicama, a od 1770. do 1773. predavao je na zagrebačkoj gimnaziji. Nakon raspuštanja reda studirao je medicinu u Beču, gdje su mu 1779. tiskane teze iz završnoga ispita o krvarenju. Kao gradski fizik djelovao je u Pečuhu i Pešti i bio je poznat kao izvrstan i, za ono doba, napredan liječnik.
Matija Krčelić (1748. – 1803.) iz Pokupskoga ušao je 1766. u Beču u isusovački red, nakon novicijata predavao je u Varaždinu, zatim je studirao filozofiju u Grazu i ponovno postao gimnazijski profesor u Varaždinu. Studirao je pravo u Zagrebu i medicinu u Beču te dao praktične upute o uzgoju stočne hrane i preporučio je da se sadi krumpir, kukuruz, djetelina i uljana repica s ciljem socijalno-medicinskoga suzbijanja kronične gladi kod hrvatskih seljaka.
ZAVRŠETAK
