Augustin Michelazzi potječe iz ugledne riječke građanske obitelji. Rođen je 14. ili 16. rujna 1732. Nakon završene gimnazije i prve godine filozofije u rodnom gradu 17. listopada 1750. ušao je u Beču u isusovački red. Tada je zapisano da je govorio talijanski i hrvatski »po običaju zavičaja«. Nakon novicijata boravio je kratko u Skalici u Slovačkoj, a zatim studirao u Beču 1754. i 1755. Tri godine predavao je gramatiku u Gorici, potom u Grazu usavršavao jezike i matematiku i od 1761. do 1764. studirao teologiju. Obavivši obveznu treću probaciju u Judenburgu, šest je godina bio profesor talijanskoga jezika u bečkom »Theresianumu«, a nakon toga 1772. i 1773. predavao je filozofiju u Gorici. I nakon ukinuća isusovačkoga reda ostao je u Gorici kao apostolski protonotor (bilježnik) i profesor na liceju. Predavao je fiziku i povijest prirode, najvjerojatnije do 1780. kada je otišao u Beč na poziv grofa Antuna Apponyja, koji ga je zaposlio kao knjižničara svoje poznate privatne knjižnice. Nije poznato je li obavljao tu službu do smrti, ali živio je u Beču i tamo preminuo 20. svibnja 1820.
Dok je Michelazzi još predavao filozofiju u Gorici, izišle su mu 1773. opširne teze iz fizike za javnu raspravu njegovih studenata: »Tentamen publicum physicum…«, no one, nažalost, nisu očuvane. Kao profesor povijesti prirode za svoje je studente sastavio dva priručnika, o botanici g. 1780.: »Compendium regni vegetabilis…« i o fosilima g. 1781.: »Compendium regni fossilium…«. Oba su djela doživjela i drugo izdanje g. 1788. U djelu o botanici izlaže o naravi i razdiobi biljaka: o životu i razgranavanju, prirodi, korijenu, cvijetu, plodu, sjemenu, oprašivanju, spolnosti bilja i sistematizaciji, zatim o koristi i posebno ljekovitosti bilja: o načinu kako se njima služiti, raznim prirodnim svojstvima po vrstama i konkretno o sokovima, okusu, mirisu, boji i mjestu rasta pojedinih bilja te o vremenu skupljanja. Za pomoć studentima izradio je i kazalo pojedinih vrsta biljaka i njihovih sinonima, i tablica s crtežima različitih biljaka.
Franjo Staindl (u tekstovima i oblici: Steindl, Stindel, Standl) rođen je 11. studenoga 1746. u građanskoj obitelji u Križevcima. Nakon završene gimnazije u Zagrebu 1769. prijavio se za isusovački red, kada je zapisano da je završio retoriku te govori latinski, hrvatski materinski jezik i dobro njemački. U novicijat je ušao 1763. u Beču, nakon dvije godine predavao je gramatiku u Varaždinu, a 1767. i 1768. studirao filozofiju u Grazu. Zatim je četiri godine predavao na gimnaziji u Zagrebu i 1773. specijalizirao matematiku u Grazu. Budući da je te godine ukinuta Družba Isusova, vjerojatno je studirao teologiju u Austriji i bio zaređen za svećenika. Negdje potkraj sedamdesetih postao je profesor matematike u Velikom Varadinu (danas rumunjskom Oradea-Mareu) u Transilvaniji. Predavao je kasnije i filozofiju sve do 1809. kada se vratio u Zagreb, u kojem je imenovan kanonikom i gdje je umro 1818.
Bibliografi navode tri matematička djela što ih je Staindl napisao u prvim godinama svoje profesure kao priručnik za svoje studente: »Elementa geometriae practicae in usum academiarum« g. 1779., »Elementa matheseos purae« g. 1782. i »Institutiones arithmeticae« također g. 1782. U njima piše o instrumentima potrebnima za praktičnu geometriju, dimenziji osnovice, pronalaženju nove točke mjesta (polazišta), ispravljanju kuta, crtanju karata, posebnih problema koji se mogu pojaviti u longometriji i planimeriji, mjerenju visina, tlocrtu, niveliranju i dr.
Mihael Lipšić (Lipsicz) rođen je 17. rujna 1703. u hrvatskom selu Bizonji (danas mađarski – Bezenye) u današnjoj sjeverozapadnoj Mađarskoj nastanjenom gradišćanskim Hrvatima, u samom trokutu ispod Dunava blizu austrijsko-slovačke granice. Gimnaziju i prvu godinu filozofije završio je u Trnavi i zatim se 1720. prijavio u Beču za isusovački novicijat. Na prijemnom ispitu dao je za sebe, među ostalim, podatke da dobro govori mađarski i njemački, a osrednje hrvatski i slovački. Nakon novicijata godinu dana predavao je gramatiku u Trnavi, a od 1724. studirao je u Beču po dvije godine filozofiju i matematiku. Zatim je opet predavao na gimnazijama u slovačkoj Trnavi i mađarskom Gyoru. Od 1730. u Grazu je četiri godine učio teologiju i godinu dana predavao hebrejski, a formaciju je završio trećom probacijom u Judenburgu 1736. Zatim je više godina obavljao službu profesora na različitim učilištima: matematike u rumunjskom Cluju, gdje je 1737. postigao doktorat iz teologije, matematike i filozofije; u slovačkim Košicama; kontroverzne teologije u mađarskom Egeru; kanonskoga prava u slovačkoj Trnavi i teologije u Zagrebu i Gyoru. Nakon toga dobio je lakša zaduženja pa je posljednjih desetak godina bio ministar u Bratislavi, upravitelj u mađarskom Sopronu i Gyoru, gdje je i preminuo 23. kolovoza 1765.
Najplodnije razdoblje znanstvenoga rada bilo je za Lipšića u Košicama dok je predavao matematiku i filozofiju. Tada je izdao po jedno djelo iz područja matematike, fizike i astronomije: »Algebra sive analysis speciosa per facilem, et jucundum literarum usum, novam computandi rationem exibens…« (1739.), »Statica de veritate et proprietatibus motus naturalis et artificialis cum methodo erigendi macinaseisque itendi…« (1740.) i »Hunagria coelestis astronomiam et chronologiam in synopsi complectens« (1741.). U prvom djelu pojašnjava kako pomoću algebre riješiti aritmetička pitanja, iznosi praktična aritmetička pravila i govori o rješavanju najtežih aritmetičkih problema na jasan i jednostavan način s mnoštvom primjera. Sam naslov drugoga djela o statici govori o gibanju i njegovim općim uzrocima: najprije o obliku, mjestu, vremenu tijela, o gibanju i mirovanju i, potom, o različitim uzrocima gibanja, zatim o četiri svojstva gibanja te uzroku prijenosnoga gibanja i, na kraju, o različitosti gibanja. Treće je djelo praktični priručnik iz astronomije. Kad je Lipšić predavao matematiku u Trnavi, sastavio je raspravu o kalendaru i izradi sunčanih satova, koja je ostala u rukopisu i čuva se u knjižnici glasovite benediktinske opatije Pannonhalma u Mađarskoj.
ZAVRŠETAK
