Hrvatski isusovci počinju vrlo rano, tj. od druge polovice 16. st. djelovati kao profesori filozofije i matematike na raznim poznatim i novoosnovanim isusovačkim učilištima. Bilo je to vrijeme kada u Hrvatskoj još nije bilo njihovih kolegija ni učilišta pa ti prvi naraštaji hrvatskih isusovaca djeluju u susjednim i drugim zemljama diljem Europe, no bilo je također profesora na stranim učilištima koji nisu bili članovi isusovačkoga reda.
Jedan od takvih pionira isusovačkih učilišta svakako je Toma Zdelarić iz Lupoglava kod Dugoga Sela, rođen 1531., koji je ušao u isusovački red 1554. u Beču. Najprije je učio retoriku i filozofiju, a 1567. i 1568. i sam je predavao filozofiju. Zatim je poslan u Litvu, gdje su poljski isusovci 1570. u Vilniusu osnovali kolegij, a Zdelarić je postao osnivač filozofskoga studija i prvi profesor. Učilište je već na samom počeku imalo velikih poteškoća zbog kuge koja je izbila u gradu. Podlegao joj je i profesor Zdelarić te je preminuo u proljeće 1572.
Marko Pitačić iz Siska, rođen 1548., nakon završenoga studija u Beču i propovjedničkoga rada u Ugarskoj, predavao je filozofiju od 1583. do 1585. u Pragu. Poslije se kao član Austrijske provincije istaknuo kao propovjednik i misionar u Ugarskoj i Slovačkoj. Preminuo je 1608. godine.
U istoj provinciji djelovao je i Zagrepčanin Kristofor Dombrin, rođen 1572., koji je od 1602. do 1608. dvaput zaredom bio profesor filozofskoga tečaja u moravskom Olomoucu. Nakon toga je upravljao tek otvorenom rezidencijom u Zagrebu i prvi je Hrvat poglavar, tj. provincijal Austrijske isusovačke provincije. Preminuo je 1631. godine.
Glasoviti Markantun de Dominis, rođen u gradu Rabu 1560., na prvi pogled teško bi se mogao svrstati među zaboravljene hrvatske velikane jer je poznat ne samo u hrvatskoj nego i u široj europskoj znanstvenoj javnosti kao matematičar i fizičar, no manje je poznato da je bio i promicatelj filozofije. Isusovac je postao godine 1579., a nakon završene filozofije u Padovi postao je ondje i profesor matematike 1588. Tada je došao na glas kao izvrstan predavač, a bavio se i pokusima te napisao raspravu »De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride«, koju je objavio 1611. u Veneciji kao splitski nadbiskup i po njoj postao poznat u Europi kao jedan od preteča optičkih znanosti. Nakon što je završio studij teologije u Padovi, de Dominis je ponovno predavao matematiku i trogodišnji tečaj filozofije u Brescii od 1592. do 1595. te se tako i on svrstao u onodobne promicatelje filozofije. Preminuo je u Rimu 1624.
Šimun Cedulino (Čedulić), rođen 1560. u Zadru, brat ninskoga i hvarskoga biskupa Petra Cedulina, u Rimu je završio studij i postao isusovcem, a odatle je poslan čak u Njemačku, gdje je u Würzburgu od 1588. do 1596., s kratkim prekidom, predavao filozofiju i teologiju.
Angelo Giustiniano (1568. – 1629.) iz Šibenika prvi je iz naših krajeva profesor matematike odmah na početku 17. st. na Rimskom kolegiju, na kojem je u to vrijeme studirao i glasoviti Bartol Kašić.
Posebno je zanimljiv životni put i djelovanje Splićanina Ivana Vremana, rođenoga 1583. Isusovac je postao godine 1600. u Rimu, gdje je i završio studij te 1609. otišao u misije u Aziju. Dok je čekao polazak ekspedicije za Indiju, nekoliko godina boravio je u Portugalu i Španjolskoj, gdje je uz ostalo predavao matematiku u Lisabonu i Oropesi (u španjolskoj pokrajini Toledo). Stigavši u Macao, radio je kao profesor matematike sve do 1619., a nakon toga je poslan u Kinu, gdje je ubrzo obolio i umro. Za vrijeme studija u Rimu bavio se astronomskim promatranjem, dopisivao se s tadašnjim poznatim učenjacima, a posebno su ostala zapažena njegova istraživanja magnetske igle. Od prvih profesora filozofije i matematike među hrvatskim isusovcima, osim djela Marka de Dominisa, očuvan je jedino kratki rukopis iz Vremanova predavanja u Oropesi pod naslovom »Geometriae speculativae compendium«, koji je pronađen tek u novije vrijeme. Njima bi se možda mogao pridodati i rukopis očuvan u Dubrovniku sastavljen od dviju kratkih rasprava: »Elementorum Euclidis Definitiones« i »Tractatus de Sphaera Mundi«, inače pripisivanih dubrovačkomu matematičaru i fizičaru Marinu Getaldiću, koji jedini od svih navedenih nije bio isusovac.
U tom isusovačkom nizu mogli bi također doći u obzir i Rafael Prodanelli (1616. – 1647.), Ignjat Tudušević (1596. – 1645.), koji je dao u Rimu godine 1630. tiskati Getaldićevo djelo »De resolutione et compositione mathematica«, pa i Marin Gundulić (1595. – 1647.), koji nakratko predaje filozofiju u Dubrovniku.
Dobro je prisjetiti se barem još nekih Hrvata profesora na stranim učilištima u 17. i 18. st. koji nisu poznati široj javnosti. Stjepan Pethő (1602. – 1640.) iz okolice Varaždina predavao je filozofiju u Beču, Riječanin Karlo Vitelli (1628. – 1687.) u Klagenfurtu i Stjepan Šajković (1631. – 1694.) u Grazu i Košicama. Od Dubrovčana koji djeluju u Italiji, Ivan Alfonsi (1619. – 1669.) predaje filozofiju u Viterbu, a Nikola Božidarević (1642. – 1699.) u Firenzi. Teze iz predavanja Varaždinca Andrije Makara (1620. – 1666.) u Trnavi i Košicama ostale su poznate zahvaljujući njegovim tiskanim djelima »Philosophia«, »Conclusione logicae« i »Dissertatio iucunda de materia prima conclusionum logicarum…«, no njihovi primjerci još nisu pronađeni. Teze zagrebačkih profesora filozofije su one Ivana Patačića tiskane 1685. i Marka Stručića iz 1694. Poznat je i inauguracijski govor Stjepana Glavača na otvorenju filozofskoga studija na Akademiji u Zagrebu godine 1662., koji je izgubljen, i djelo »Philosophia peripatetica« profesora na istoj akademiji Franje Jambrehovića.
Jedini filozofski rukopis iz 18. st. poznatoga hrvatskoga profesora jest »Logica« Nikole Laurenčića iz njegovih predavanja logike na trogodišnjem tečaju filozofije 1741. u Zagrebu i 1744. u Ljubljani.
Među rijetkim ranijim rukopisima iz filozofije hrvatskih isusovaca, čuvanima u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, jest »Fizika« Leonarda Bagnija. Rukopis sadrži Bagnijeva predavanja u Beču iz 1628. koja je zabilježio njegov student Juraj Winkler, također isusovac. Bagni se rodio 8. prosinca 1593. u Pazinu, gimnaziju je završio u Ljubljani, a u isusovački je red stupio 1610. u Brnu u Moravskoj. Nakon dvogodišnjega novicijata, u Grazu je studirao filozofiju te je dvije godine bio profesor gramatike u Zagrebu i godinu dana u Ljubljani. Potom je ponovno studirao u Grazu teologiju te je godinu dana bio misionar u tzv. turskoj misiji u mađarskom Pečuhu. Godine 1624. postao je profesor moralne teologije u Ljubljani, a sljedeće dvije godine bio je profesor retorike u Grazu. Potom je od 1627. bio profesor filozofije u Beču, s tim da je posljednje godine, kada drugi put predaje metafiziku, ujedno bio i dekan filozofskoga fakulteta. U Rijeci je 1631. bio ravnatelj škole i propovjednik, a zatim sedam godina rektor kolegija. Od 1639. bio je profesor moralne teologije i ravnatelj nižih škola u Beču. Zbog slaboga zdravlja otišao je u Trst 1646. U tamošnjem je kolegiju bio duhovnik i voditelj kućnih rasprava o moralnim pitanjima. Sljedeće dvije godine bio je profesor Svetoga pisma u Grazu, a u travnju 1650. došao je u Zagreb za rektora kolegija. Ubrzo je teško obolio i preminuo 2. listopada iste godine. Bagnijeva »Fizika« na početku donosi kratki sadržaj djela u kojem se navodi koja Aristotelova djela ono obuhvaća, tj. koja su obrađena u predavanjima. Na prvom je mjestu osam Aristotelovih knjiga o tijelima, zatim su četiri knjige o nebu, potom o elementima i miješanim tijelima, pa slijede četiri knjige o meteorima i tri knjige o duši i živim bićima. Tako se u 12 rasprava ili poglavlja u rukopisu govori o predmetu i prirodi fizike, o principima prirode, materiji, formi i supstanciji, o uzrocima, gibanju, o prostoru i praznini, vremenu i trajanju, o nastajanju i nestajanju, o elementima, jednostavnim i miješanim tijelima i dr.
ZAVRŠETAK
