Da završetak Drugoga svjetskoga rata za hrvatski narod nije značio samo novu diktaturu, opterećenu masovnim ubojstvima na »križnim putovima«, nego i kulturocid i memoricid, ponajbolje pokazuju primjeri ljudi koji i danas neopravdano izostaju iz naših leksikona. Među njima je i Marko Žužić, ekonomist, sveučilišni profesor međunarodne politike i ekonomije na američkim učilištima, publicist i zauzeti vjernik laik, čiji život i djelo rekonstruiramo iz više internetskih izvora.
Rođen je u Soljanima (Srijem) 6. travnja 1902. u seoskoj obiteljskoj zadruzi. Pučku je školu završio u Drenovcima, a gimnaziju u Vinkovcima 1921. Studirao je ekonomiju na Komercijalnoj školi u Berlinu, a diplomirao je i 1925. doktorirao u Beču na Pravnom fakultetu s temom »Seljačke kućne zadruge u Hrvatskoj«.
Školovao se i na Orijentalnoj akademiji u Beču. Zaposlio se u zagrebačkom bankarstvu. Bio je izvršni tajnik Udruženja bankara Kraljevine SHS u Zagrebu od 1925. do 1929. Zbog neslaganja s diktaturom kralja Aleksandra prešao je na poslove u privatnim zagrebačkim tvrtkama. Godine 1936. zabilježen je kao direktor zagrebačke filijale Privilegovane agrarne banke a. d., a 1939. bio je zamjenik generalnoga direktora. Bio je aktivan član HSS-a. Čini se da je tijekom rata bio član pregovaračkoga tijela stranke za veze s partizanima. Kako se nije slagao s komunističkim režimom, emigrirao je 1946. u Tursku, gdje je bio financijski i ekonomski savjetnik turske vlade za ekonomsko planiranje, razvoj i socijalni oporavak. Godine 1948. u SAD-u je dobio politički azil i državljanstvo. Iste godine bio je osnivač i direktor Centra za međunarodne studije i razvoj. Radio je na osmišljavanju i provedbi nekoliko programa gospodarskoga razvoja u državama Europe, Bliskoga istoka, jugoistočne Azije i Afrike. Od 1963. do 1965. predavao je na Hershey Junior College, Harrisburg Area Community College i na Keystone Junior College u La Plumeu, a od 1967. na Temple University of Philadelphia (svi Pennsylvania). Bio je član više američkih strukovnih udruga te Američkoga katoličkoga saveza ekonomista, Papinske međunarodne marijanske akademije i Američkoga efeškoga društva, osnovanoga 1955. od više poslovnih ljudi radi očuvanja spomenika ranoga kršćanstva, kojemu je neko vrijeme bio izvršni direktor. Vrlo je aktivan i u »Plavoj vojsci«, koja promiče pobožnost Gospi Fatimskoj, pa je bio i direktor njezina Odjela za međunarodne odnose pri institutu »Ave Maria«. Umro je u SAD-u u veljači 1985. (nažalost neutvrđenoga mjesta i nadnevka, a kao dan smrti navodi se petak).
Dok je živio u domovini, objavljivao je članke gospodarske tematike, prije svega o zadrugama i financijama, u »Novostima«, »Zadrugaru«, »Jugoslavenskom Lloydu«, »Privredi«, »Privrednom listu« i drugdje, zagovarajući gospodarsku ravnopravnost Hrvatske u Kraljevini SHS odnosno Jugoslaviji.
No najpoznatije je njegovo djelo s područja patristike i marijanistike »Kratka povijest Sv. Ivana u Efezu, prve i najveće azijske metropole, kolijevke helenske civilizacije, rasadnika i vrta kršćanstva, druge Božje provincije nakon Jeruzalema, s dragocjenim jedinstvenim zajedničkim kršćansko-muslimanskim svetištem« (1960.). Djelo je vrlo često citirano u knjigama povezanim sa životima Bogorodice i apostola Ivana. Branimir Anzulović u ocjeni djela (»Hrvatska revija« 1961., br. 3.) ističe da je »tako prijatelj pok. kardinala Stepinca«, proučavajući biblijska i ostala sveta mjesta u Maloj Aziji, napose u Efezu, dao vrijedan doprinos poznavanju kršćanskih svetih mjesta, njihovoj obnovi i očuvanju. Knjiga sadrži i kratak životopis sv. Ivana apostola te razlaže ulogu Male Azije u obraćenju Zapada na kršćanstvo.
Osim toga, bio je jedan od nažalost rijetkih Hrvata koji su sustavnije proučavali carigradske arhive iz razdoblja hrvatsko-turskih ratova, posebice obradivši vrela važna za povijest Zrinskih i Frankopana. O tim istraživanjima izvijestio je već 1947. u »Hrvatskom glasu«, a u »Hrvatskoj reviji« 1961. tiskao je opširan članak »Prekid Hrvatske s dinastijom Habsburga i s Bečom«. U prigodama obljetnica smrti Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana redovito je još za boravka u Beogradu u »Hrvatskom klubu« držao predavanja o njima, a poslije u hrvatskim društvima u SAD-u. Osim historiografskoga uvida, vrijednost je Žužićeva članka argumentacija kojom se protivi pojmu »urota zrinsko-frankopanska«, prije svega s razloga što u postupku hrvatskih velikaša, kao ni mađarskih, nije bilo protuzakonja.
Život i rad dr. Marka Žužića tek treba temeljito proučiti i uvrstiti ga u hrvatske leksikone i enciklopedije.
