»Uprava, odlazi!, izvikivali su radnici Uljanika na prosvjedu organiziranom u pulskom brodogradilištu u sklopu općeg štrajka zbog neisplate plaća, koji se prelio i na ulice Pule«, tim riječima započinje svoj tekst Marina Šunjerga u »Večernjem listu«, te nastavlja: »Da je uprava odgovorna za teško stanje Uljanika, poručili su i ministri ključnih gospodarskih resora, a prozvana uprava apelira na Vladu da im brzo odobri još jedno jamstvo i pritom naglašava da se ne treba čekati odluka Bruxellesa. Istovremeno se u kuloarima širi informacija o astronomskim plaćama članova uprave koju predvodi Gianni Rossanda. Navodno je riječ o iznosima od 125 tisuća kuna mjesečno pojačanim milijunskim bonusima koji su isplaćeni čak i za prošlu godinu u kojoj je Uljanik zabilježio enorman gubitak u poslovanju. Iznos plaće o kojem se nagađa u Banskim dvorima nisu potvrdili, ali može se čuti da se i u Vladi spominju slični iznosi. Gotovo je nevjerojatno da je uprava Uljanika, koja je odgovorna za katastrofalno stanje u škveru, isplaćivala bonuse, kojima se inače nagrađuje uspjeh menadžera, a svoje je nagrade financirala novcem osiguranim državnim jamstvom. – Kakva je to država i vlast koja upravi koja je već spiskala stotine milijuna kuna ponovno daje novac – komentirao je jedan od prosvjednika i zaposlenika Uljanika. Time je vrlo precizno adresirao problem Uljanika i nove državne intervencije usmjerene prema kompaniji. Iz izjava ministara može se naslutiti da se u Banskim dvorima razmišlja slično. Tako je potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo Tomislav Tolušić poručio da ‘uprava definitivno treba preuzeti odgovornost u svemu’. Na pitanje treba li uprava odstupiti Tolušić nije odgovorio… Ministri traže odgovornost Uljanika, budući da je u veljači Uljaniku odobrena pomoć od 100 milijuna eura zahvaljujući jamstvu države.«
Da još uvijek postoje mirni predjeli zemlje gdje se misli o ljudima i gdje se polagano napreduje, dokaz je Smokvica na Korčuli.
Kako piše Sanja Stapić u »Slobodnoj Dalmaciji«, to je mjesto u Hrvatskoj gdje vrtić i školski udžbenici roditelje ne koštaju ni lipe, a za svaku prinovu u obitelji dobiju 5000 kuna. Popis pogodnosti zapravo je dulji, ne staje samo na tome. »Tako studenti iz te općine dobivaju 800 kuna mjesečno fakultetske stipendije, a općina vodi računa i o prijevozu djece, te financira dodatne autobusne linije za učenike i studente, autobusne karte za učenike i studente koji se školuju izvan otoka Korčule. (…) Za Božić Općina daruje djecu od vrtićke dobi do IV. razreda osnovne škole. ‘Sritna dica, sritna Smokvica – Smokvica misto sritne dice’ tako je nazvan ovaj program, napravljen da bi se izišlo u susret potrebama zajednice i u želji da se konkretnim mjerama odupre ozbiljnoj demografskoj krizi koja je zahvatila čitavu Hrvatsku.«
Naslov da svaki drugi pršut pojeden u Hrvatskoj stiže iz uvoza nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Jasmina Trstenjak u »Jutarnjem listu« piše da proizvodnja pršuta nije samo dio hrvatske kulturne baštine, nego i konkurentan i izvozno orijentiran proizvod. S proizvodnim kapacitetima od oko 350 000 komada godišnje ne podmiruje se ni 50 % vlastitih potreba. Taj je zanimljivi podatak iznio Dragan Kovačević, potpredsjednik HGK-a za poljoprivredu i turizam, na otvorenju 5. međunarodnoga festivala pršuta koji se održao 18. i 19. kolovoza u Drnišu te je okupio 75 izlagača iz Hrvatske, BiH i Crne Gore. Proizvodnja pršuta zahtijeva nove investicije, implementaciju najnovijih tehnoloških dostignuća te snažniju promociju, čime bi se stvorili preduvjeti za veći plasman na tržištu EU-a i u domaćoj turističkoj ponudi. Uzrok smanjenih proizvodnih kapaciteta treba tražiti i u povijesnom minimumu svinjogojske proizvodnje s manje od milijun tovljenika. Uz tradicionalnu tehnologiju u proizvodnji pršuta, kvaliteta i svojstva mesa ključni su preduvjet kvalitete pršuta, rekao je Kovačević. Od deset mesnih proizvoda zaštićenih na razini Europske unije, oznakama zemljopisnoga podrijetla i izvornosti Hrvatska je zaštitila četiri pršuta: krčki, dalmatinski, istarski, i drniški. Praksa je pojedinih proizvođača da svinje za pršute kupuju i u Slavoniji, a prerađuju u Dalmaciji.
Jedan od tri maturanta u 2016. nije pročitao knjigu u slobodno vrijeme, a 82 % svaki je dan posjećivalo Facebook, Twitter i Instagram. Prije četiri desetljeća 60 % maturanata, piše Dijana Jurasić u »Večernjem listu«, čitalo je knjige, novine ili magazine svaki dan, a 2016. to je radilo samo 16 % maturanata. Pokazalo je to istraživanje koje je objavila Američka psihološka asocijacija, a prenio »Washington Post«, koje u globaliziranom svijetu ne će iznenaditi nikoga tko ima tinejdžere u kući ili radi s njima. Nema velike razlike između američkih i hrvatskih tinejdžera. »Jean Twenge, profesorica psihologije, jedna od autorica studije i majka troje djece, kazala je za Washington Post da je zabrinjavajuće što tinejdžeri u slobodno vrijeme više ne čitaju knjige i duge tekstove u novinama, što je važno da bi mogli razumjeti kompleksne ideje i kritički razmišljati. Osim toga, kazala je, čitanje knjiga odlična je priprema ako namjeravaju ići na fakultet. Posljednje desetljeće-dva i naši profesori na fakultetima zamjećuju da ni studenti više ne čitaju kao nekoć, niti su u stanju pročitati nekoliko knjiga, ući u dubinu i povezati cjelinu pročitanog.«
»Profesor Zdravko Petak sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti iznosi impresije o studentima, koji manje čitaju nego nekad. Došlo je, dodaje, do ozbiljnog loma u načinu na koji mladi usvajaju znanje. – Moji studenti u pravilu traže PowerPoint prezentacije, pitaju gdje je ta aplikacija na internetu, a ne da im preporučim da čitaju knjige. Kad im pričam da me je odredilo čitanje knjiga kod profesora Zvonka Lerotića i pokojnog Ivana Prpića, da sam čitao Maxa Webera, Karla Mannheima, gledaju me u stilu ‘tko je sad ovaj, o čemu priča…’ Vidite i da su inače bistra djeca svedena na PowerPoint razumijevanje svijeta i da imaju teškoća kad im date da pročitaju niz knjiga i povežu ih. Zbog nečitanja knjiga mladi danas ne mogu dobiti cjelinu reflektiranja o životu i svijetu. Imaju neke sekvencije koje nastoje što brže memorirati, nema reflektiranja o knjigama s pomoću kojih objašnjavamo svijet i to se osjeća snažno zadnjih 15 godina – kaže Petak. Tome je pridonio i bolonjski proces jer prije su studenti, dodaje, imali i 6-7 knjiga ozbiljne literature za ispite. Nije problem samo u tome što su tinejdžeri koji ne čitaju knjige i duge tekstove u novinama slabije pripremljeni za fakultet, nego što se pokazalo da prekomjerna upotreba digitalnih medija dovodi do povećane socijalne izolacije i problema mentalnog zdravlja kod mladih. Na to upozorava i Twenge. A 2016. maturanti su, prema istraživanju, svaki dan šest sati slobodnog vremena provodili na digitalnim medijima, mlađa djeca sat-dva manje. Američka studija temelji se na podacima istraživačkog projekta ‘Nadziranje budućnosti’ u sklopu kojeg se anketiraju srednjoškolci u SAD-u i ne samo o navikama čitanja, nego i o planovima s karijerom, jesu li koristili drogu i slično. Analizirane su čitalačke navike više od milijun tinejdžera između 1976. i 2016. Nema danas bitnih razlika između tinejdžera s obzirom na rasu, spol i socijalno porijeklo, jedino dječaci više vremena troše na videoigre, a djevojčice na društvene mreže.
Profesor emeritus Igor Čatić kaže da je Znanstveno-istraživački odbor za kiborgizaciju, robotizaciju, digitalizaciju i transhumanizam koji pripada Znanstveno-istraživačkom centru za integrativnu bioetiku u protekle tri godine posvetio više puta pozornost utjecaju digitalnih naprava na razvoj mladeži. – Prerano dopuštamo preveliku aktivnost djece i adolescenata na računalima umjesto da ih potičemo da čitaju knjige. Danas je ozbiljan problem što tinejdžeri misle da će sve naći na internetu, a treba znati postaviti pitanje, a da bi to znali, treba imati nešto u mozgu. Jesu li ti novi trendovi u funkciji rušenja kognitivnih sposobnosti, da su ljudi fahidioti, da ne prave bogatima probleme? Mladi bez čitanja knjiga neće moći složeno razmišljati, ni vidjeti cjelinu, niti moći neke stvari povezivati jer neće imati što u glavi povezati – kaže Čatić. U svijetu se vode rasprave o štetnosti pretjerane upotrebe digitalnih medija na mozak, a njemački neuroznanstvenik Manfred Spitzer 2012. skovao je termin digitalna demencija. Nitko ne kaže da ne treba koristiti digitalne tehnologije, nego je problem prekomjerno korištenje koje dovodi do kognitivnog urušavanja, smanjenja pozornosti i kratkoročnog pamćenja.«
