Kada je riječ o pravima pojedinaca različitih ekonomskih mogućnosti, načelo solidarnosti posustaje pod pritiscima tobožnjih interesa države. Ako je Hrvatska sebe odredila kao socijalnu državu u kojoj je socijalna pravda utvrđena kao najviša ustavna vrjednota, što je u skladu s europskim i svjetskim dokumentima o ljudskim pravima, socijalna se pravda mora jače i očevidnije štititi. Kada se govori o socijalnoj pravdi, ne misli se samo na prava zaposlenika, osoba s invaliditetom, žena i djece, nego i na prava na ekološki zdravo okruženje bez prijetnje zagađivanja okoliša. Građani žele Hrvatsku kao socijalnu državu u kojoj će sva ta prava biti dio stvarne demokracije i prvi preduvjet ukupnoga ekonomskoga i socijalnoga razvitka. Prema tome zadaća je države ne samo stvarati zakonske okvire radi očuvanja, ali i poboljšanja uvjeta života i rada, zdravlja i socijalne sigurnosti, nego se skrbiti i za druge opće interese važne za humane i zdrave uvjete života. Valja naglašavati da su brojne europske i svjetske povelje o svim mogućim ljudskim i socijalnim pravima samo polazna osnova za njihovu dogradnju. To znači da se ne smiju sužavati, nego samo poboljšavati. Zato je na državi da stalno potvrđuje odlučnost da se Hrvatska izgrađuje kao država socijalne i pravne sigurnosti.
Međutim mnogi propusti i nelogičnosti u donošenju raznih zakona upućuju na određene sumnje, a s time i na oprez. Brojni propusti i prevelika kašnjenja opravdano nameću pitanje je li riječ samo o slučajnosti ili su na djelu posljedice neznanja, ili vlada politika slušanja vanjskih čimbenika, nametana radi ostvarivanja tuđih interesa, koju provodi sadašnja politička struktura. Gledajući s današnje političke perspektive i aktualnih izjava pojedinih političkih dužnosnika, obećanja se presporo ostvaruju, a nameću se socijalno i ekološki neprihvatljiva rješenja. Tako npr. pritisci kao tobože »jedini izlasci iz krize« očigledni su u nametanju izgradnje termoelektrana, ne mareći za opasnosti ekoloških ugrožavanja životinjskoga i biljnoga svijeta, a da se ne govori o opasnostima zatrovanja izvorišta pitke vode za čitava područja.
Problemi ekološke ugroženosti Plitvičkih jezera i pretjeranoga turističkoga iskorištavanja najočitiji su primjer, na što Hrvatsku nažalost moraju upozoravati svjetske organizacije, a u dugoročnom interesu. Valja spomenuti i investiranja u zagađivače u neposrednoj blizini ljudskih naselja kao što je npr. izgradnja asfaltne baza u Donjoj Lomnici ili odlaganje otpada iz pročistača blizu rezervi pitke vode za Zagreb ili planiranje izgradnje reciklaže u Podsusedu, dakle sve u samom Zagrebu ili njegovoj neposrednoj blizini. Slično je i s nerješavanjem problema smeća ili njegovim odvoženjem na udaljena mjesta, gdje lokalni politički čelnici na to pristaju prisiljeni zbog svoje loše ekonomske situacije. Pritom ne misle da će im se zbog straha od zagađenosti ljudi još više iseljavati. Tako tobožnji socijalni interes za navodnim očuvanjem socijalne sigurnosti ugrožava interes zdravoga življenja u zdravoj sredini. Naravno da će ljudi bježati. Ljudi, a ni pojedinci, više ne vjeruju nalazima i vještačenjima raznih sanitarnih i zdravstvenih institucija, posebice zbog toga što su često oprječni.
Na otoku Pagu ovčari su ugroženi pojavom čagalja. Zato se neki od njih osim ribarstvom nastoje ekonomski pripomoći drugim djelatnostima poput primjerice pružanja otočnih taksi-usluga za vrijeme turističke sezone, koja traje oko dva mjeseca. Međutim, širokim prihvaćanjem mogućnosti pružanja tih usluga preko sustava »Uber« svaki će prigodni turist, ako mu se ne kupa, moći prevoziti turiste. Tako će domaći čovjek i u tom području ostajati bez dopunskih izvora prihoda. Ako se tomu pridoda i moguća konkurencija u pružanju lokalnih usluga prijevoza s malim brodicama, pritisak na domaće autohtono stanovništvo postaje pretežak. Mladi ne će ostajati na otocima i još će se više iseljavati. Razni apeli vlasti i pozivanje na domoljublje s porukama: »Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba ne će vas grijati kao ovo ovdje«, ne će nimalo pomoći.
Državne vlasti sve te probleme znaju, ali ih zanemaruju. Nažalost, previše je doslovnih usporedaba s bogatijima od Hrvatske. Takve usporedbe ne uvažavaju stvarni gospodarski, socijalno-ekonomski i kulturni razvitak pojedinih hrvatskih krajeva, a ni običajne kriterije. Zato bi zakonodavna vlast trebala biti opreznija u donošenju zakonskih promjena kojima se žele ostvariti određene reforme, a treba podsjetiti i na javna predizborna obećanja. Naime, socijalna politika treba osiguravati i ostvarivati određenu socijalnu sigurnost u širem smislu, ali bez nekritičkoga i papagajskoga preuzimanja nekih inozemnih rješenja. Ne treba zaboraviti da siromašnija društva traže veći stupanj međusobne unutarnje solidarnosti od bogatijih društava. Te okolnosti zahtijevaju maksimalnu međusobnu unutarnju solidarnost na razini države i ne dopuštaju reforme koje samo pojedinca čine odgovornim za njegov socijalni položaj. U takvom stanju društva zadaća je politike ponuditi rješenja odnosno izabrati općeprihvatljiv put, ali ne takav na kojem građanin ostaje sam i čeka nečiju milost. Orijentacija prema stvaranju slobodnoga tržišta u kojem Hrvati ne mogu konkurirati razvijenijima, uz smanjivanje temeljnih prava, ostavlja osiromašene i nezaposlene građane prepuštene nemilosrdnim zakonima tržišta, uz vrlo niska ili nikakva jamstva države. Prosječni građanin ostaje prepušten riziku vlastitih materijalnih mogućnosti i riziku vlastitoga izbora dodatnih osiguranja, a nezaposleni građanin nema ni te mogućnosti.
Država može prekinuti krug neodgovornoga ponašanja u gospodarstvu, a posebice zaustaviti tendencije za povlaštenim pravima pojedinih društvenih skupina. Treba imati na umu da se više ne mogu niti smiju nedostatci u gospodarenju prikrivati prelijevanjem sredstava u korist jedne na štetu druge društvene skupine. Kod većine građana prevladava sve više konkretan biološki strah od preživljavanja u skoroj budućnosti.
