Umjetnost božanskoga stvaranja, djelotvorno evanđelje i koncentracija crkvenoga i državotvornoga mučeništva resi prirodni i duhovni ambijent Kruševa podno čijega je plavetnila u središtu mjesta podignuta župna crkva sv. Jurja mučenika (1845.) na temeljima starokršćanske bazilike iz 4. st. Godine 1991. minirali su je pobunjeni Srbi, a obnovljena crkva posvećena je 2001. g.
Pod podvelebitskim vjetrom u parku ispred župne crkve s jarbola se vijori hrvatski barjak, znak nepokorenosti i opstanka Hrvata u tom mjestu višestoljetnih pokušaja osvajanja od Turaka u 16./17. st. i Srba koji su nastanjivali okolna mjesta u 20. st.
Oko župne crkve su Kristovi simboli i znakovi povijesnoga trpljenja Kruševa, koje Hrvati nastanjuju od 7. st. i koje je među prvima napadnuto u Domovinskom ratu. Svećenici su tu ubijani u Drugom svjetskom ratu, a stanovnici su stradavali na križnom putu i u montiranim procesima. U tom križu svijetle im trajno Crkva i pouzdanje u Boga.
U blizini župne crkve je i bunar, zdenac vode koji je dao izgraditi fra Ante Pavlov, poduzetni kruševski župnik koji je s brda izvora Osojnice Kruševljanima 1936. g. u mjesto doveo pitku, kripnu vodu. Uvod u sve to znakovlje je kip sv. Jurja na proplanku ispred crkve, konjanika koji kopljem ubija zmaja, simbol zla koje se nad Kruševom nadvijalo, ali nije ga trajno osvojilo.
Zajednicu od 600 župljana, Hrvata katolika, desetu godinu vodi župnik fra Ivan Nimac (76), koji je i novigradski dekan, rodom iz Lišana Ostrovičkih. Redovnik je splitske Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Za vrijeme Osmanlija Kruševo su pastorizirali franjevci s Visovca, a od 1731. g. župu su vodili franjevci iz samostana u Karinu.
Na inicijativu župnika Nimca oko crkve uređen je Park fra Ante Pavlova koji je bio župnik Kruševa od 1933. do 1944. g. Nekadašnji krš oplemenjen je stablima maslina i čempresa, iza crkve uređeno je veliko parkiralište, a ispred crkvprostrana kamena skalinada. U podnožju crkve podignut je spomenik o. Pavlovu, ubijenom u 40. godini. Brončani spomenik autora Maroja Batića prikazuje ga kako pruženih ruku nudi vodu.
»Fra Ante je dao vodu tim ljudima, zadužio je Kruševo. Pred Božić 1943. g. partizani su provalili u kruševsku župnu kuću, odveli ga i zatočili u Žegaru gdje su živjeli pravoslavci. Mjesec dana bio je strašno mučen, izvadili su mu oči naživo pa ga ubili iz puške 22. siječnja 1944. g. To u izvješću Provincijalatu piše karinski gvardijan fra Kruno Tadin. Samo u Drugom svjetskom ratu stradalo je 150 mladih Kruševljana, a stradali su i u Domovinskom ratu«, kaže župnik. Čvrstinu vjere koja počiva na evanđelju simbolizira i nova krstionica u župnoj crkvi koju je prema zamisli župnika također oblikovao Batić.
»Narod je dosta žilav i probija se u vjerskom i društvenom životu. Tijekom komunizma znali su tražiti oblike preživljavanja, ali uvijek zadržavati svoje. U Kruševu se razvio tip čovjeka, vjernika koji uspijeva u raznim područjima. U gradovima susrećem ljude iz Kruševa koji su bliski župni suradnici. Ne prekidaju vezu s Crkvom kamo god odu, prakticiraju duhovnost. Nije u nas jaka samo bura, nego i stalne borbe za život. Mjesto su pohađale razne sile svijeta, a naši stari kod sv. Jure našli su osobine koje su im davale upute za život«, govori župnik.
Vrsnomu usvajanju vještina, a pitomu karakteru, osjećaju brige za dom i obitelj, pridonio je i nekadašnji stočarski način života u tom mjestu raspršenih zaselaka od Karina do Zelengrada. Nekada su ljudi pješačili i po dva sata do crkve, mnogi muškarci sudjeluju na misi. Zadržan je običaj da župljani dođu i sat vremena prije početka mise, razgovaraju, pa je plato ispred crkve mjesto istinskoga susreta, zajedništva i razmjene informacija.
Mnogi su se Kruševljani iz ekonomskih i političkih razloga odselili u Njemačku, Austriju, Švicarsku, ima ih u Nizozemskoj, Švedskoj, Australiji, Novom Zelandu. »Još uvijek se u mladih stvara predodžba da je urbani život pravi život. Živio sam 16 godina u inozemstvu i znam da ljudi iz grada idu na selo, prema Alpama. Tko god ima novca, bježi iz grada i ide na selo. Mislim da će tako djeca i unuci ljudi koji su otišli iz Kruševa željeti doći tu živjeti«, nada se župnik.
Župnik o. Nimac želio je trajan spomen na svećenike koji su bili žrtva komunista u Drugom svjetskom ratu pa je 2020. g. blagoslovio vitraje na prozorima kruševske župne crkve, likove osam mladih franjevaca mučenika ubijenih od 1942. do 1945. g. Autor je akademski slikar Ivan Grgat, a izrađeni su u radionici akademskoga umjetnika Jure Žaje.Kruševljanima se oči pune suzama, na njihovim rukama vidljivi su trnci, a glas zastane i titra dok govore o svom voljenom mjestu. Među njima je sakristan Joso Medun (68), otac troje djece. Nastavio je tu službu od otca. »Navikao sam od djetinjstva biti aktivan u župi. Cijeli smo život bili uz Crkvu i kraj crkve. Kad je najgore bilo, kad smo ostali bez kuće i svega, Bog je bio tu, s nama, i Majka Božja«, rekao je.
Kao mnogi Kruševljani, i Joso ima kuću u Zadru, ali Kruševo ga je uvijek vuklo da se vrati. Sedam godina živio je u Zagrebu i Šibeniku gdje je radio, jer u zadarskoj sredini nije mogao dobiti posao kao mnogi Kruševljani zbog nacionalne stigmatizacije. Zadnjih desetak godina u Kruševu izgrađene su kuće s bazenima koje pohode turisti i turizam se uspješno razvija.
»Prije je bilo puno veselije, ali sad nam je ljepše zato što imamo svoju državu. Da je barem djece kao što je bilo, bilo bi idealno. Mnogi odlaze, a ne bi trebali. Mogao sam i ja otići u Njemačku, ali nije to rješenje. Mi moramo ostati. Uvijek smo bili na vjetrometini, ali održali smo se. Bog nas je spasio«, rekao je dragovoljac Domovinskoga rata Medun, kojega su četnici zarobili kod Kistanja 17. kolovoza 1991. Pustio ga je srpski poznanik kojemu je prije rata nosio ražanj iz šume. Kruševo je osvojeno 13. rujna 1991. Mile i Stana Župan, Josin punac i punica, nisu htjeli otići iz svoga doma u Kruševu, četnici su ih zaklali na ognjištu, kao i baku Mariju Župan.
»Kruševo je uvijek bila bogata, dobra zemlja, i sad je slatka ta zemlja. Baš ima slatkoću u sebi. Svaki naš vrtlić dâ da sve bude dobro. Svatko je imao žita i pšenice, u Vrkićima su bili kukuruzi kao u Slavoniji, svatko je imao kruha, tko je htio malo orati. Imamo sve Bogom dano za ugodan, slobodan, normalan život. Kruševo ima budućnost. Nema šanse da potone. Prošli smo Turke i koga sve, pa smo ostali. Ostat ćemo i sada. A sada imamo svoju zemlju. Pa naša je. Nama je to kruh. Nema do svoje majke domovine«, suznih očiju govori Medun.
Šime Šoša (71), umirovljeni elektrotehničar, 50 godina živio je u Njemačkoj. Hrvatima katolicima teško je bilo dobiti stipendiju, zaposlenje i napredak. »Falilo mi je Kruševo. Ljubav prema zavičaju vratila me u Kruševo. Zavičaj je dio svita di ljubav prebiva, di se rađa, živi, ali ne umire«, kaže Šime. I njegov je otac na križnom putu propješačio Jugoslaviju od Dravograda do rudnika na Kosovu. Kući je došao umotan u vreću od cementa, to mu je bila odjeća.
»Vjera mi pokazuje put u život, to sam se uvjerio više puta: ako je čovjek duboko vezan za Crkvu, ne će krenuti stranputicom. Kruševo ne će opustjeti. Sve što je lipo, naselit će se, ali pitanje je hoće li to biti oni koji tu od 7. st. dišu. Nad Kruševom će Božji blagoslov ostati. Bitno je da ima klice, ima mladih koji imaju domoljubnu svijest pa će se vraćati. Neka ne grade samo kuće i bazene, neka rade i djecu«, s osmijehom će Šime. Žalosti ga što nema žamora djece. U njegovu djetinjstvu u svakoj generaciji škole u Kruševu bilo je 60 učenika, po dva razreda u jednoj generaciji. To je bilo prije samo 60 godina. Kruševo ima osnovnu školu, a srednju školu Kruševljani pohađaju u Zadru i Obrovcu. Godine 2020. u Kruševu je bilo šestero krštenih, 22 umrlih, sedam vjenčanja, devetero prvopričesnika i 30 krizmanika. Krizma je svake treće godine. Ovih osam mjeseci u župi je osmero krštenika, 16 umrlih i tri vjenčanja.
Marko Župan (23) student je pete godine geodezije u Zagrebu. Ministrira odmalena, i kao mladić kad dođe u Kruševo. Uvodi i mlađe u ministriranje. »U Studentskom domu na Savi puno nas je iz Kruševa i Obrovca, vidimo se svaki dan. Šteta što mladi ostanu u gradu, jer u Kruševu nema posla i ludosti. Ali odmaranje glave i duše je dobro. Kruševljani su spremni pomoći, tu je miran život, nema pritiska. Vjera mi donosi mir i spokoj. I u Zagrebu redovito idem na misu, ispovijed«, kaže Župan.
Vjeroučitelj Marinko Karamarko (52) radi u OŠ Benkovac. »Kruševo volim, ono je moje, u njemu sam rođen, odrastao i formirao se kao čovjek. Ima ljudi koji opstaju i ne odlaze. Ako su stvari unutar čovjeka posložene kako treba, može mu biti dobro bilo gdje, pa i u Kruševu. U društvu vlada snobizam. Ljudi misle da grad ljude čini ljudima. To je dublje ontološko neznanje. Živimo u vremenu kad će na selu ostajati baš pametni, bogati ljudi ili oni koje zovu seljacima. Ne želim da ta riječ zvuči uvrjedljivo. To su ljudi koji znaju vrijednost seoskoga života. Srednji sloj odlazi iz sela«, rezonira Karamarko, smatrajući da bi trebalo iskoristiti pomodarski trend ljudi za povratkom prirodi.
Kruševo se zeleni i od stabala maslina, ljudi su se bavili i poljoprivredom. Sada drže perad, obrađuju vrtove i vinograde, imaju maslinovo ulje, izvorsku vodu, voće i povrće. Domaći plodovi koji im uspijevaju velika su prednost za ljude koji vole zdrav način života.
Vjeroučitelj Karamarko mlad je obiteljski čovjek koji Kruševo daruje ostankom u njemu. Želi da se ljudi koriste blagodaću slobode i oslobode se partijskoga mentaliteta koji je desetkovao Kruševo. Odmah po dolasku u selo komunisti su 1945. g. u Kruševu prognali mnoge i ubili župnika Pavlova te tri najpismenija i najmudrija čovjeka u selu. To su bili Ivan Šoša, Stipan Anić i Roko Erslan.
Mučenička krv svećenika i tih intelektualaca sjeme je novih naraštaja Kruševljana, poput sjemena razasutih diljem domovine i svijeta. Unatoč protivštinama duha i tijela, postojano ulažu u svoja akademska obrazovanja, svjedoče spremnost obrane zemlje i doma te krvlju potvrđuju vjeru u nebesku domovinu, vječni život i Isusa Krista.
