Nosim unuka iz vrtića na rukama… »Nemaš ga kaj videt, a težak je kak šparhet«, rekla bi pokojna baka Marija. Hoda inače moj dvogodišnjak sam, ali danas sam ga »pobrao« ranije, prije vrtićkog spavanja, pa je odmah počeo cviliti i dizati ruke uvis, pa nemaš kud neg’ bit za nošenje spreman. Ali, dok mi se maleni vrpolji na rukama, počinjem se zadihavati… Osjećam li to one stenokardije i tahiritmije, kako se sve ne zovu ta srčana kašljucanja i preskakanja? A daleko je još do kuće… No unuku Tomeku očito jako nedostaje sna pa počinje glavom njihati – kao oni »peseki u autima« moderni prije više od pola stoljeća – sve dok ne odglavinja do moga ramena. Tu se smiruje i učas se cijeli pripija sasvim uz mene, poput onih gumenih bombona ili igračaka, famoznih dječjih »ljigavaca«. I rukama i nogama, cijelim tihodišućim bićem prihvatio se za me kao priljepak… I odjednom – više ga ne nosim! Stopili smo se i sad nosim samo sebe, težeg za kojih desetak kila (no to sam od gimnazijskih dana već bar tri puta doživio i preživio)… Sve je to sad jedno tijelo i nikakva napora više ne osjećam, već laka koraka i laka srca strpljivo s dragim »križem« koračam doma. To, to je to! To je ono čega se plaše svi ti ideolozi i graditelji novoga doba i »transsvijeta« tisuću rodova bez spolova i bez roditelja, bez obiteljske povezanosti. Plaše se da ljudi ne dožive to »nešto više«, ovo što ja sad osjećam, jer tada bi velike korporacije mogle početi gubiti svoje vjerne poslušnike, a digitalni svemir i svjetleći ekrani svoje ovisnike glava zabijenih u njihove »igrice« i još opasnije igre tehnološkog ovladavanja ljudima i njihovim dušama… Tek sad, dok nosim malca, više no ikad dosad shvaćam riječi našeg patera Mate da su »obitelj kao Crkva i Crkva kao obitelj zadnja uporišta protiv novih ideologija, premda su i ona danas sve ranjivija i sve krhkija«… Ma što, pa jedno jedino dijete neopozivo je i neoborivo jače od svih drugih »ponuda«, svih futurističkih digitalija, umjetnih inteligencija i materijalnih kraljevstava. Jedan djetetov pogled, jedan njegov zagrljaj, zajedničko disanje i kucanje srca s njime ruši baš sve ostale atrakcije, šarene i raskošne, vizualne i virtualne, viralne i… »prosviralne«! Ali, i taj djetetov dodir dugo ne traje, tek u trenutku se daje… Dok roditelji to shvate, radeći od jutra do mraka, dijete im već odraste! Ali, bar će koji djed onda nešto iz toga shvatiti?
Možda. Jer već u trenutku kad ga pokušavam odložiti na trosjed – brižno rastvoren i prekriven dekicom – maleni se časkom budi i počinje se ritati i lupati me nogama i rukama kao smrtnoga neprijatelja! Ni šuškanje ni tepanje, ne pomaže mi baš ništa, osim provjerena recepta…
– Jelice, ženo i bakice – tepam svojoj najljepšoj polovici – daj dođi ti, ti znaš kako se smiruju »gremlini«…
