Ovogodišnji Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (23. kolovoza) unio je novost koja je povezala i hrvatsku Vladu i Europsku komisiju. Obama priopćenjima poslanima uz taj dan – i priopćenju Vlade Republike Hrvatske i priopćenju čelnice Europske komisije – zajedničko je to da se u njima među totalitarnim i autoritarnim režimima ne spominju ni nacizam, ni fašizam, ni komunizam, ali zato spominju aktualnu rusku agresiju i invaziju na Ukrajinu. Zasigurno je da sadašnji režim u Ruskoj Federaciji ima elemente i totalitarnih i autoritarnih režima koje će povijest dugo istraživati, i nema sumnje da sadašnja agresija kao plodove zla ima brojne žrtve, mučenja i progone, no čudi da uz dan kojemu je temeljni pojam »sjećanje« u priopćenjima nema ni sjećanja ni spominjanja triju režima zbog kojih je taj dan i započeo živjeti još 2009. Ne ulazeći u motive zbog kojih je to izostalo u riječima iz priopćenja čelnice Europske komisije, opravdano je upitati zašto je spominjanje triju velikih ideoloških zala izostalo u priopćenju hrvatske Vlade.
Štoviše, to prešućivanje nepojmljivo je i s obzirom na to da je pod vodstvom upravo sadašnje Vlade i njezina mjerodavnoga ministarstva još 2018. ekshumirano 30 tijela ljudi iz masovnih grobnica u okolici Zagvozda, zvjerski ubijenih 1944., za koje se sprovodni obred služio baš na ovogodišnji Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Kad bi neka zemlja Europske unije na taj dan pokapala svoje žrtve terora ikojega zloglasnoga režima, među kojima su većina bili mladi ljudi, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da bi to bio događaj prvorazrednoga nacionalnoga karaktera i iz njega bi se izvlačile pouke za budućnost. Na takav će humani pristup prema žrtvama i povijesti Hrvatska očito još morati čekati jer sada se povijesna istina zadovoljava skromnim komemoracijama, što implicira da još postoji strah od ideologija i ideologa komunizma.
Hrvatska je Vlada u spomenutom priopćenju istaknula da se pijetet žrtvama i njihovim obiteljima iskazuje »čuvanjem povijesne istine i jasnim ograđivanjem od svih totalitarnih zločina«. Navodi se i sljedeće: »Posebno nam je stalo do toga da osiguramo adekvatno obrazovanje mladih generacija kako se ta strašna zlodjela ne bi nikad zaboravila i kako bismo, živim sjećanjem na to mračno vrijeme europske povijesti, u budućnosti bili još ustrajniji u izgradnji tolerantnoga i uključivoga ozračja te nadišli društvene podjele.« No nije jasno kako je moguće čuvati povijesnu istinu, živo se sjećati, obrazovati mlade, nadilaziti podjele i nadasve iskazivati pijetet žrtvama ako se ne spominju okolnosti u kojima su žrtve stradale i ako se baš ništa ne radi na tome da počinitelji strašnih zločina budu izvedeni pred lice pravde.
U tom smislu nevjerojatno je da se i za tijela ekshumiranih žrtava u okolici Zagvozda u objavama uoči pokopa tek pisalo da su »ubijeni u Drugom svjetskom ratu«, kao da ih je ubio apstraktni rat, a ne konkretni režim i konkretni zločinci. Uz komemoraciju u Lovrinčevićima u općini Zagvozd, odnosno uz sprovodnu molitvu na tamošnjem groblju, rijetki su u objavama isticali da su žrtve stradale pod komunističkim partizanskim terorom 1944. Zato su ondje izrečeni rezultati istraživanja tjelesnih ostataka bili mnogo rječitiji: »Pronađeni ostaci ukazuju na trideset muških osoba većinom mlađe i srednje životne dobi između 20 i 45 godina starosti, a samo tri osobe iznad 45 godina. Pet osoba je mlađih od 20 godina. Svi oni imali su tragove traume lubanje te brojne prostrijeljene rane po tijelu što ukazuje da su bili streljani. Žrtve Jerkuše, jednog od tri stratišta nevinih žrtava bili su i vezani žicom.« Ako (do)sadašnje vlasti imaju problema s pamćenjem, za povijesnu je istinu utješno da još pamte i kosti i Crkva.
