MARIJA BISTRICA • Pod geslom »Budi s nama svaki čas« održano je u subotu 7. i nedjelju 8. rujna 301. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj. Vrhunac hodočašća bilo je nedjeljno misno slavlje koje je predvodio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, u zajedništvu s pomoćnim zagrebačkim biskupima Mijom Gorskim i Ivanom Šaškom te brojnim svećenicima koji su iz hrvatske metropole, iz njezinih četvrti i prigradskih naselja dopratili hodočasnike iz svojih župa. Osim po usredotočenosti na ono bitno, prisutnost Gospodnju bez koje je svako nastojanje jalovo, ovogodišnje će se zagrebačko hodočašće na Bistricu pamtiti i po trima važnim obljetnicama, čije se spominjanje provlačilo kroz sva hodočasnička slavlja i događanja: 90. obljetnici pješačkoga hodočašća bl. Alojzija Stepinca iz Čučerja u Mariju Bistricu, 40. obljetnici održavanja Nacionalnoga euharistijskoga kongresa kao završetka proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata te 30. obljetnici prvoga pohoda pape sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj.
Svoju je homiliju nadbiskup Kutleša započeo obraćanjem hodočasničkomu mnoštvu: »Napor koji ste uložili hodočasteći k Majci Božjoj i našoj izražava vašu potrebu da svoje živote, sve ono što vam je dragocjeno i do čega vam je stalo povjerite njoj. Ona je najbliža srcu svojega božanskoga Sina, a istodobno je bliska našim srcima. Ljubav i gorljivost koje vas pokreću prema ovomu i drugim Marijinim svetištima diljem naše domovine svjedoče da po Mariji nalazite uslišane svoje molitve i ostvarene čežnje i želje svojega srca. Nadasve, zaštita za koju je svakodnevno molimo ovdje je opipljiva, a sve čemu se nadamo i što želimo postići biva nam jasnije i dostupnije u zajedništvu s njom.«
Da i drugi osjete slobodu i ozdravljenje…
Marija je u »časovima« vjernika prisutna kao »posrednica milosti i zagovornica«, što znači da upućuje na Isusa Krista. »Blažena Djevica Marija čini upravo to: pokazuje nam na koji način zagrliti Sina Božjega, kako ‘njegov čas’ učiniti djelotvornim u našim životima, ostati na njegovu putu i u njegovoj istini te kako biti baštinici života koji je u njemu«, rekao je među ostalim zagrebački nadbiskup u uvodnom dijelu homilije.
Tumačeći nedjeljno evanđelje o Isusovu izlječenju gluhoga mucavca, nadbiskup Kutleša je govorio o Isusovu zadržavanju »u dekapolskim«, poganskim krajevima. Podsjećajući da je upravo tu ranije istjerao nečistoga duha iz opsjednutoga čovjeka, koji potom nije prestajao svjedočiti o onome što se dogodilo, zagrebački je nadbiskup aktualizirao tu poruku: »I danas, kao i tada, Isus je pozoran na svaku potrebu ljudskoga srca za njim. To također govori o potrebi svjedočenja onih koji su doživjeli njegovu blizinu. Zadaća je vjernika naviještati Božja silna djela, motivirani željom da i drugi osjete slobodu i ozdravljenje koje su i sami primili.«
Potaknut pak Isusovom »ljubavlju i suosjećanjem« prema onomu čovjeku, nadbiskup Kutleša među ostalim je poručio »dragim vjernicima«: »Znajte da je dom u kojem se s ljubavlju brinemo o svojim starijim, nemoćnim i bolesnim članovima pod posebnom Božjom zaštitom. Takvi članovi naših obitelji privlače Božju milost na naše domove.
Budimo svjesni toga i znajmo privući srce Gospodina, koji preko bolesnoga člana može ozdraviti cijelu obitelj. Jednako kao što Isusa privlače nemoćne i slabe osobe, tako i on privlači njih; ne toliko zbog nade u ozdravljenje, koliko zbog toga što ih voli takvima kakvi jesu i osnažuje ih toliko da mi ‘jaki’, ali bez Isusa, budemo i slabiji i nemoćniji.«
Ne zatvarati se u zone komfora
Osim što govori o načinu na koji pristupa ljudima, Isusova diskrecija – pozvao je nijemoga mucavca u stranu – nosi još jednu poruku. »Važno je također uočiti kako zbog buke mnoštva ponekad ne čujemo Boga koji nam se neprestano obraća u srcima. Mnoštvo beskorisnih informacija i dojmova koje primamo od mnoštva ostavlja nas bez vremena za ono jedno potrebno, a to je učiti od riječi Božje. Sve nas to ostavlja nesigurnima u riječima i stajalištima koje izražavamo. Nije li i danas u našem javnom prostoru buka mnoštva tolika i takva da nas drži nesposobnima da jasno čujemo istinu i nedvojbeno izrazimo svoja uvjerenja? Motivirani smo infantilnim pristajanjem uz mutna i manipulativna pojašnjenja. Dragi vjernici, vremena su teška. Ako u svojim umovima i srcima ne budemo imali jasnoću koju Božji Duh daje i jamči, prestat ćemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta«, rekao je zagrebački nadbiskup.
Također je pozvao: »Zahvaljujmo Gospodinu na njegovu dodiru! On je napustio nebo, došao na ovaj svijet, živio među nama, umro na križu za naše spasenje i na svakom euharistijskom slavlju omogućuje nam da se u najvećoj mjeri sjedinimo s njim blagujući njegovo tijelo! To je i nama snažna poruka: ako želimo ljude privesti k Bogu, moramo ići tamo gdje su oni, dodirnuti ih u njihovoj stvarnosti. Papa Franjo ustrajno nam doziva u svijest tu Isusovu praksu i želju.« Nadahnut Isusovim pogledom u nebo, nadbiskup Kutleša je rekao da ta gesta »pokazuje odakle dolazi iscjeljenje«. »Ako kao vjernici želimo donositi dobre plodove, moramo živjeti u blisku zajedništvu s Bogom čuvajući se grijeha, primajući sakramente i razmatrajući riječi Svetoga pisma«, rekao je zagrebački nadbiskup. A onda je uslijedila još jedna poruka Isusova uzdaha: »Budimo u svijetu oni kojima je stalo. Nemojmo se zatvarati u svoje sigurne utvrde i zone komfora. Bog nas treba da preko nas pokaže da mu je do ovoga svijeta stalo jer je njegovo stvorenje. Što bliže živimo u Božjem srcu, to više možemo osjetiti bol naših bližnjih! Tajna je suosjećanja život u bliskom zajedništvu s nebeskim Ocem! Što je bliže naše zajedništvo s njim, to je učinkovitije naše služenje svijetu oko nas!«
Održano nadbiskupijsko hodočašće mladih
Usporedno sa zagrebačkim hodočašćem održano je i hodočašće mladih u Mariju Bistricu, na kojem je sudjelovalo oko 650 službeno prijavljenih mladih hodočasnika iz pedesetak župa. Ove su se godine mladi hodočasnici u subotu 7. rujna okupili u Kašini, odakle su pješice krenuli u Mariju Bistricu. Po dolasku u bistričko svetište slavili su misu koju je predvodio nadbiskupijski povjerenik za pastoral mladih Filip Šešek, u koncelebraciji s dvadesetak svećenika. Hodočašće je nastavljeno programom u šatoru pokraj crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca. Razmatranje za mlade hodočasnike održao je don Damir Stojić, a susret je glazbeno popratio Nadbiskupijski zbor mladih. Prepoznatljivi po svojim majicama, sudionici nadbiskupijskoga hodočašća mladih priključili su se potom zagrebačkim hodočasnicima na njihovim okupljanjima i slavljima. Mladi su hodočasnici animirali cjelonoćno klanjanje pred Presvetim u bistričkoj bazilici.Postavljati pitanja, ali s povjerenjem u Boga
Divljenjem mnoštva »preko mjere« i njegovom potrebom za zahvalnošću završio je nadbiskup Kutleša svoju homiliju. »Sigurno imamo mnoštvo razloga za to – od najosobnijih pa do zahvalnosti na ljepoti stvorenoga svijeta, na lijepu vremenu i na cvrkutu ptica. Probudimo u sebi i povjerenje da Gospodin nastavlja činiti dobro čak i kad ne razumijemo zašto nosimo neke životne križeve. Možda se borimo s pitanjima o tome zašto dolaze bolesti, smrt i ratovi, zašto patnja nevinih. Slobodno ih postavljajmo i sebi i drugima, ali s povjerenjem da je Bog onaj koji sve čini dobro. Uprimo svoj pogled u njega i odgovor vjere u našem srcu ne će izostati«, rekao je zagrebački nadbiskup.
Neposredno prije mise održana je tradicionalna svečana procesija s kipom Bistričke Gospe od kapele Ave Marija do mjesta slavlja, crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca. Liturgijsko pjevanje na slavlju predvodio je zbor »Tomislav Talan« iz župe sv. Antuna Padovanskoga sa zagrebačkoga Svetoga Duha, pod vodstvom Gorana Jerkovića i uz orguljašku pratnju Milana Hibšera. Prije mise u svetištu na otvorenom i na bistričkoj kalvariji održan je križni put, koji je ove godine predvodio biskup Gorski.
Najmlađi »pješak« preko Sljemena ima osam mjeseci
Zagrebačko je hodočašće započelo u ranim jutarnjim satima u subotu 7. rujna ispred zagrebačke katedrale, odakle se prva skupina od petstotinjak hodočasnika pješice zaputila prema bistričkomu svetištu preko Sljemena. S tom je skupinom hodočastio biskup Šaško, koji je s hodočasnicima slavio misu ispred crkve Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata. Na tom je slavlju među ostalim naglašeno da je najmlađi sudionik slavlja imao osam mjeseci, što će reći da je »hodao« na leđima svojega tate, a najstariji hodočasnik na vlastitim je leđima nosio svojih 75 ljeta. U razgovoru s članovima najhrabrije skupine hodočasnika pješaka doznaje se da je ovogodišnjom sljemenskom hodočasničkom rutom prošao velik broj mladih hodočasnika. Čini se da je budućnost te hodočasničke rute zajamčena.
»Nije li i danas u našem javnom prostoru buka mnoštva tolika i takva da nas drži nesposobnima da jasno čujemo istinu i nedvojbeno izrazimo svoja uvjerenja? Motivirani smo infantilnim pristajanjem uz mutna i manipulativna pojašnjenja. Dragi vjernici, vremena su teška. Ako u svojim umovima i srcima ne budemo imali jasnoću koju Božji Duh daje i jamči, prestat ćemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta«, rekao je u homiliji nadbiskup KutlešaPremda su okolnosti, radosti i tereti na hodočasničkim leđima danas drugačiji, pješačenje u Bistricu ne razlikuje se bitno od hoda koji je 1934. godine poduzeo tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac s hodočasničkim dijelom svojega tadašnjega stada. Misu u Čučerju, kojom je za tu dionicu započelo 301. zagrebačko zavjetno hodočašće, predvodio je biskup Gorski, koji je također pješačio do Bistrice. Treća hodočasnička kolona krenula je iz Sesveta, gdje je misu predvodio generalni vikar mons. Tomislav Subotičanec.
Ušli u svetište umorni i sretni
Laz Stubički, njegova najviša točka kod »Bufeta Zagorka«, posebno je mjesto na zagrebačkim hodočašćima pješaka. Tu se naime susreću hodočasnici svih triju kolona, koje se s vremenom »razvuku« na manje hodočasničke skupine, na parove hodočasnika, dok neki hodaju sami prebirući po krunici i noseći u molitvi tko zna koje brige, tko zna koje radosti, tko zna koje drage ljude… Laz je mjesto gdje definitivno prestaju veće ili manje strmine – a hodočasničke noge i pluća do tada su dobro osjetili što znače strmine – podsjećajući poput Golgote da je uspon, da je križ, a ne ravna i široka staza ili silazna dionica metafora postizanja svakoga dobroga djela. S druge je strane ta najviša točka svojevrsni Tabor: Bistrička je Gospa blizu, cilj je tu, nadohvat ruke, gotovo da se do njega može dokotrljati.
Kod kapele sv. Ladislava u Mariji Bistrici sve su se tri hodočasničke kolone, svi pojedinci, skupine i skupinice, stopili u jedno. Povorka u kojoj zagrebački hodočasnici pješaci umorni i sretni ulaze u svetište kako bi u ophodu oko oltara s likom Majke Božje Bistričke pozdravili Zaštitnicu jedan je od najdojmljivijih trenutaka na čitavom hodočašću. Hrvatske marijanske pjesme rijetko kao tada zvone. U svetištu je hodočasnike primio i pozdravio njegov rektor i bistrički župnik na odlasku na novu službu Domagoj Matošević.
»Je li nam uz svjetlost svijeće zasjalo barem malo Svjetla istinskoga?«
Ništa manje impresivan ni ove godine nije bio put svjetla, pobožnost koja svojom formom vjerničku zajednicu podsjeća na službu svjetla u vazmenome bdjenju, a pojedine vjernike na njihovo krštenje, na čas kad su primili Kristovo svjetlo izraženo simbolom krsne svijeće. Pobožnost je predvodio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša: na njegovoj su svijeći svoje svijeće upalili pomoćni biskupi, zatim mladi sa zubljama, a onda od svih njih okupljeni hodočasnici, sve dok svjetlo svijeća nije okupalo prostor crkve na otvorenom kako bi potom u procesiji prošaralo čitavu bistričku kalvariju. U meditacijama su asocirane tri spomenute obljetnice, no nekako je prevladavala misao sv. Ivana Pavla II.: Krist Otkupitelj dobro znade što je u čovjeku; on ništa ljudsko ne želi potisnuti, porobiti, zaustaviti u njegovoj afirmaciji i slobodi, nego želi čovjeka otkupiti, uzdići, spasiti – upravo prosvijetliti. Stoga se ne treba bojati otvoriti mu vrata svojega života i srca.
U tom je duhu nadbiskup Kutleša na završetku slavlja zaključio: »Zapitajmo se je li nam uz svjetlost svijeće zasjalo barem malo Svjetla istinskoga? Pronađimo ga, nemojmo se okrenuti od njega, nemojmo ga ugasiti, otvorimo mu se i počnimo tim svjetlom svijetliti drugima. Unesimo to svjetlo Krista uskrsnuloga u sve stvarnosti našega života, u naše obitelji, u naša poslovna okruženja, u naše župne zajednice. Ne znamo li kako, pogledajmo Onu koja je to činila i čini svojom majčinskom ljubavlju: Blaženu Djevicu Mariju, Majku Isusovu i Majku Crkve.« A kao uzori u tome mogu poslužiti i sv. Ivan Pavao II. i bl. Alojzije Stepinac, poručio je također zagrebački nadbiskup. Službu svjetla pjesmom je animirao Nadbiskupijski zbor mladih.
Samo je jedno mjesto ostalo budno
Iz minute u minutu večer je polako gutala blaga bistrička noć, upravo toliko topla da bude ugodna i upravo toliko svježa da podari sna umornim hodočasnicima. Najprije je utihnula glazba iz bistričkih lokala, potom se još tu i tamo čula pjesma hodočasnika u njihovim konačištima. A onda je sve utihnulo. Samo je jedno mjesto ostalo budno: bistrička crkva. U njoj i ispred nje vjernici su se okupljali, dolazili i odlazili, kako bi se klanjali pred Presvetim, pred euharistijskim Kristom koji je, bdjeli oni ili spavali, uvijek prisutan, »svaki čas«. Klanjanje koje je trajalo cijelu noć animirali su mladi hodočasnici.
• Šeširima za zaštitu od sunca, ali i vedrinom kojom su zračile, pozornost su na Lazu Bistričkom privukle članice čučerske hodočasničke skupine s. Ana Terezija Vuradin, s. Marta Borić, karmelićanke Božanskoga Srca Isusova, i njihova pratiteljica Kata Ćaćić. Na napomenu da je možda suvišno pitati časne zašto hodočaste pješice, dvije redovnice lakonski odgovaraju: »Potrebe su uistinu mnoge i velike«, a gospođu Ćaćić ponajprije vodi zahvalnost prema Gospi: ima petero djece od kojih je najmlađi sin s invaliditetom, ali ne onako teškim kako je predviđala »struka«…
