»Mi smo poput prvih kršćana, u katakombama. Time se ponekad nadahnjujemo, u tome čak prepoznajemo i određenu mistiku i duhovnost. Za nas to nosi ljepotu i svoju vjersku svakidašnjicu više ne doživljavamo kao nekakvu žrtvu.« Tim nas je riječima u život župe sv. Ivana Pavla II. u Novom Jelkovcu uveo jedan od njezinih angažiranijih vjernika Vladimir Marčinko. Novi Jelkovec mlado je naselje, izgrađeno prije petnaestak godina, u kojem živi desetak tisuća ljudi, mahom mladih obitelji. Vizura mladoga naselja uključuje sve uobičajene »elemente« – višekatne stambene zgrade, ugostiteljske objekte, raznovrsne trgovine, redovite autobusne linije prema Zagrebu, škole, vrtiće, ambulante, knjižnicu, čak i bazen – ali ne i župnu crkvu.
Sav vjerski život u Novom Jelkovcu odvija se u atomskom skloništu nedaleko od osnovne škole. »Misna slavlja, pobožnosti, poput križnoga puta, i druga okupljanja događaju se u našem atomskom skloništu. Ne stanu, jasno, svi vjernici u tako malen prostor, pa bude i onih koji su vani ili na stubištu. Problem je što puno ljudi uz relativno slabu ventilaciju znači i zagušljivost u malom prostoru«, opisao je vjernik iz Novoga Jelkovca Marčinko, inače i član muške molitvene zajednice bl. Ivana Merza. Uz zajednicu u koju je uključen osobno, župni je život blagoslovljen i drugim skupinama koje je naveo Marčinko. Redovito se okupljaju čitači, ministranti, nekoliko zborova, biblijska zajednica, skupina za katehezu odraslih, biblijska zajednica… Župa u Novom Jelkovcu ponosi se i svojim demografskim plusom – broj krštenja redovito znatno premašuje broj sprovoda. Pastir u Novom Jelkovcu dugi je niz godina svećenik Josip Horvat, koji u naselje redovito dolazi iz obližnje Ivanje Reke, gdje je također župnik.
Važan impuls u dugom iščekivanju novih crkava u mladim zagrebačkim župama dogodio se sredinom veljače kada su u Banskim dvorima potpisani sporazumi između Zagrebačke nadbiskupije, Vlade Republike Hrvatske i Grada Zagreba. Prema njima se Crkva odriče potraživanja zemljišta oko maksimirskoga stadiona, koja su joj još 1945. oduzele komunističke vlasti. Ali zauzvrat dobiva garanciju da će na deset lokacija u Zagrebu biti omogućena izgradnja ili rekonstrukcija crkava i drugih vjerskih objekata potrebnih za redoviti vjerski život. Činilo se da su plodovi toga sporazuma došli »ekspresno« – župa bl. Ivana Merza u Španskom, koja se godinama okupljala u svojoj »zelenoj katedrali« – livadi koja se nalazi između dviju bučnih avenija – početkom ožujka dobila je improviziran i prostran bogoslužni prostor. Taj sadašnji »šator sastanka« za mnoge je vjernike iz Španskoga znak nade da će se i u njihovu naselju uskoro podići župna crkva.
No drugačiji optimizam vlada u drugoj zagrebačkoj župi koja još nema župnu crkvu, u župi bl. Alojzija Stepinca u Trnjanskoj Savici. Premda se nova crkva željno iščekuje, tamošnji vjernici – osobito oni »starosjedioci«, koji su u župi od njezinih početaka prije točno četvrt stoljeća – pomalo su skeptični prema »signalima« koje odnedavno mogu iščitati po medijima. Iza te je župne zajednice i jedan ugovor otprije desetak godina koji iz nerazjašnjenih okolnosti gradska strana nije realizirala, zatim nekoliko »oborenih« lokacijskih dozvola, a svjesni su i da su poneki vladajući političari upravo kao aktivisti koji su se bunili protiv gradnje nove crkve na Trnjanskoj Savici učinili svoje prve političke korake.
Župa se na nedjeljnim misnim slavljima okuplja u Osnovnoj školi Jure Kaštelana, a preko tjedna u pastoralnom centru koji se nalazi na platou podno obližnjih betonskih stambenih zgrada. Ambijent nedjeljne mise ponovno podsjeća na rimsku eru – ne zbog odlaska u katakombe, nego zbog elipsoidnoga oblika školskoga predvorja u kojem se slave mise, koji podsjeća na neku vrstu amfiteatra. Vjernici se ispovijedaju u pokrajnjem hodniku, a uobičajeno je da se uz rub školskoga »amfiteatra« formira red onih koji strpljivo čekaju na sakrament.
Godišnje je u župi bl. Alojzija Stepinca šezdesetak prvopričesnika i krizmanika, krštenja je pedesetak (od kojih se otprilike pola djece krsti po susjednim župama) i ona također premašuju broj sprovoda, tumači župnik Antun Vukmanić, koji je »ribar duša« na Trnjanskoj Savici već dvanaest godina. »Iz medija znamo za nedavni sporazum u koji je bila uključena Zagrebačka nadbiskupija i znamo da je u nekim napisima spomenuta i naša župa. Računamo da bi i nama trebalo biti dostupno oko 5000 kvadrata zemljišta za gradnju crkve, premda još ne možemo sa sigurnošću reći na kojem bi to točno mjestu u Trnjanskoj Savici crkva trebala biti izgrađena«, dodao je župnik.
Kao i u Novom Jelkovcu, i na Trnjanskoj je Savici župna zajednice razgranata unatoč prostornim skučenostima. U župi djeluje obiteljska zajednica, Caritas, čitači, ministranti, tri zbora, vjeronauk za odrasle, biblijska zajednica, molitvena zajednica bl. Alojzija Stepinca… Sve je to nabrojio jedan od angažiranijih župljana Zdravko Bilić i s osobitim ponosom dodao da mlada župa pamti već sedam mladih misa. »I za te mlade mise snalazili smo se kao što se snalazimo kod drugih većih slavlja, kao što su krizme i pričesti. Uglavnom se ona događaju na otvorenom, ispred škole«, napomenuo je.
»Iako nemamo klasičnu župnu crkvu, puno nam pomaže činjenica da zadnjih desetak godina imamo pastoralni centar na obližnjem platou. Ispočetka je bilo jako teško – iz župe Krista Kralja subotama smo prenosili sve ono što je potrebno za nedjeljnu misu na Trnjanskoj Savici. Otkako smo u Osnovnoj školi Jure Kaštelana, na uporabu smo dobili i prostoriju koja nam služi kao improvizirana sakristija, pa više ne moramo prenositi stvari, nego se nekoliko nas subotama skupi i pripremi predvorje škole za nedjeljnu misu«, pojasnila je Lili Gracin, vjernica koja je u župi od njezinih početaka. U župi na Trnjanskoj Savici desetak je godina među aktivnijim vjernicima i Mirko Karačić, otac osmero djece. »Došao sam iz župe na Svetom Duhu i isprva mi se sve činilo neobičnim. Tamošnju veliku crkvu, danas baziliku, zamijenili smo improviziranom crkvom. No molimo se ustrajno pa će Bog i našoj župi podariti župnu crkvu«, uvjeren je Karačić.
U dugim desetljećima komunizma specifičnost pastorala Novoga Zagreba bilo je djelovanje u improviziranim okolnostima, bez župnih crkava. Grad se širio, u njega su se novi stanovnici doseljavali iz raznih krajeva, no zbog političkih zaprjeka tek nakon pada komunizma u tom su se dijelu hrvatske metropole počele intenzivno graditi crkve za župne zajednice koje su tada postojale dvadesetak ili tridesetak godina.
Vladimir Marčinko: »Misna slavlja, pobožnosti i druga okupljanja događaju se u našem atomskom skloništu. Problem je što puno ljudi uz slabu ventilaciju znači i zagušljivost«Kada se iz staroga dijela Zagreba danas prijeđe rijeka Sava, »relikt« takve žalosne prošlosti još je osobito prisutan u dvama naseljima: u Botincu i na Kajzerici. Botinečka župa sv. Stjepana prvomučenika osnovana je 1969. godine odvajanjem od remetinečke župe, a iste je godine liturgijski život započeo u prostorima dviju obiteljskih kuća, što je prostor u kojem se redovitost vjerskoga života u Botincu odvija sve do danas.
U nekadašnjoj obiteljskoj kući u uskoj uličici u središtu naselja okuplja se i župna zajednica Rođenja Isusova na Kajzerici. Iz skučenoga i nekoliko puta nadograđivanoga liturgijskoga prostora odskaču »brodske dekoracije« – zidovi i stropovi uz koje su priljubljene smeđe drvene daske i grede, koje čitavomu prostoru daju dojam – arke. »Mogli bismo se i mi složiti da je ovo naša arka, zapravo trobrodna bazilika, premda malo neobično posložena«, uzvratio je šalom na naše zapažanje župnik Krunoslav Kolar kada smo njegovu župu posjetili o petoj korizmenoj nedjelji. »Kao svećenik s vremenom sam se uspio naviknuti, ali za život župe to znači da su i naše zajednice doslovce omeđene ovakvim prostorom«, dodao je svećenik Kolar. Osim manjka kvadratnih metara, problem improvizirane »župne crkve« na Kajzerici i u tome je što su njezina tri međusobno odvojena broda povezana tek jednim hodnikom, zbog čega svi vjernici za vrijeme misnoga slavlja ne mogu vidjeti oltar i župnika. Posljednjih godina tomu se doskočilo tako što su na zidove postavljeni monitori i projekcijska platna na kojima se »emitira« misa iz središnjega dijela improvizirane crkve.
Ako se pripreme izgradnje nove crkve uskoro pokrenu, prilično je izgledno da bi ona trebala biti podignuta na livadi koju omeđuju ulice Žarka Dolinara i Radoslava Cimermana. Druge su potencijalne parcele preblizu prometnica ili pruge ili u složenim imovinskopravnim odnosima, pojasnio je župnik. Velika slavlja u župi organiziraju se na otvorenom, u školskom dvorištu. »Dobar dio vjernika koji pripada ovoj župi zbog manjka prostora primoran je ići na misu u susjedne župe. Osobit je to problem i mladim obiteljima – ako na misu dolaze s djecom i kolicima, a možda i automobilima, koje ovdje nemaju jednostavno gdje parkirati«, napominje župnik Kolar. Nedjeljna misa uključuje još jednu neobičnost – budući da je prostor premalen da primi sve vjernike, mnogi od njih stoje ispred crkve ili doslovce na cesti, pa njihovu molitvu i sudjelovanje u misnom slavlju često »razbija« prolazak automobila. Ipak, mnogi vjernici u improviziranoj crkvi prepoznaju svoju župnu crkvu – na tri nedjeljne mise dolazi petstotinjak ljudi, a podijeli se između 350 i 400 pričesti, navodi župnik Kolar.
Župa na Kajzerici ima oko četiri tisuće vjernika. Među aktivnijim je vjernicima Ivan Šalić, koji na Kajzerici živi dvadesetak godina i s generacijama drugih vjernika dijeli radosti i žalosti vjerskoga života bez župne crkve. »Da, moram priznati i da kada dođem u neku veću crkvu, osjetim i ljubomoru.
Za nas to nije pitanje nekakvoga ugleda, nego čisto praktične naravi – u ovoj župi aktivne su različite zajednice vjernika, od zborova i ministranata preko obiteljske zajednice do molitvenih zajednica, i na njihove susrete dolazi 30, 40 pa i 50 ljudi. A za sve aktivnosti dostupan nam je samo ovaj prostor«, pojašnjava Šalić.
U naselju živi i velik broj mladih obitelji, mnogi od njih navikli su na misu ići u susjedne župe, a i mladi iz župe, budući da nemaju svoj prostor, aktivni su također po susjednim župama, dodaje Šalić. Napose, i kao roditelju mu je važno da i njegovo naselje dobije crkvu. »Grad nudi svakakve ‘sadržaje’, a mi smo ipak najsigurniji ako znamo da nam se djeca okupljaju u župi, da ovdje imaju svoj prostor, da u tom ambijentu stječu prijateljstva. Mislim da to prepoznaju i drugi roditelji i da su spremni i na materijalna odricanja za buduću crkvu«, zaključio je Šalić.
