Vjerojatno najteži mjesec otkad je Hrvatsku zahvatila pandemija koronavirusa, ne samo po broju umrlih i oboljelih, bio je studeni ove godine kada je došlo i do prosvjeda koji je okupio brojne građane i potaknuo brojna pitanja. Pojačano se stoga osluškuje glas Crkve, pogotovo među vjernicima koji su ostali zbunjeni nastalim okolnostima. Stoga smo u vezi s novonastalim okolnostima za razgovor, ali i za otčinsku riječ utjehe, zamolili zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.
Zacijelo nema čovjeka u hrvatskom društvu koji pred sadašnjom krizom može biti posve ravnodušan i vjerujem da svi želimo da prestane obolijevanje i umiranje od bolesti COVID-19, ali i da napokon uminu i društveni razdori. Osjećam da je stanje sada takvo da i dobronamjerno otvaranje toga pitanja može dodatno produbiti krizu koja je već jako umorila ljude, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta. Bolno je međutim slušati da se zbog toga podjele događaju čak i unutar pojedinih obitelji te da na posljedice nastalih napetosti nisu imuni ni neki vjernički krugovi. Suočeni smo s brojnim pitanjima naših vjernika koji izražavaju zbunjenost povezanu sa strahom.
No posebno je tužno gledati kako u sadašnjim napetostima postoji određena povezanost među svim stranama, a to je strah. Mnogi se ljudi boje bolesti i smrti; zdravstvo strahuje od urušavanje sustava; prosvjednici se boje gubitka slobode; roditelji se boje za svoju djecu i njihovu budućnost…
Posljedice potpunoga zatvaranja koje smo nedavno u svijetu doživjeli nisu samo fizičke. Pogleda li se bolje, može se zapaziti da je nastalo nešto što bi se čak moglo nazvati kulturom zatvorenosti: zatvorenost za patnju bližnjega, zatvorenost za drugačije mišljenje, zatvorenost za povjerenje u bilo kakav napredak u liječenju i sprječavanju zaraze, zatvorenost za znanstvene argumente; zatvorenost za opravdano pozivanje na savjest… Lijek za to zacijelo nije potenciranje novih napetosti, zatvaranja i neprestano podsjećanje na to kakav je bio život ili jest ili će biti u četiri zida, nego je lijek stvaranje ozračja koje će voditi do ponovnoga otvaranja, koje kreće najprije od čovječjega duha. Kad je čovjek otvoren novim spoznajama i kad je spreman čuti drugu stranu, rađaju se preduvjeti za društveni dijalog. Treba se zato otvoriti potrazi za odgovorima na legitimna pitanja koja se postavljaju i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani, i među onima koji predlažu mjere u strahu od širenja pandemije i među onima koji u društvenim i znanstvenim krugovima propituju učinkovitost tih mjera. Dakle, rane zatvorenosti liječe se blagotvornim razgovorom, dijalogom, obnavljanjem povjerenja, kako bi se makar malo odškrinula vrata među suprotstavljenim stranama.
Moglo bi se reći da je poziv sv. pape Ivana Pavla II. na neki način paradigma svih pontifikata koji su slijedili. Papa Benedikt XVI. aktualizirao je taj poziv proročki upozorivši na kulturu relativizma i na lijek za tu pošast – koji uvijek dolazi od Boga koji je Ljubav. Papa Franjo pak od početka pontifikata ostao je dosljedan promicanju Božjega milosrđa prema svima kao vrhunskoga lijeka za ranjenu dušu svijeta.
Doista, često se posljednjih tjedana pozivalo na videoporuku pape Franje iz kolovoza 2021. u kojoj je rekao da je cijepljenje cjepivom koje su odobrili stručnjaci čin ljubavi prema sebi i bližnjemu. Treba istaknuti da je Sveti Otac u nastavku svoga obraćanja rekao da se društvena i politička ljubav izgrađuje malim, individualnim gestama sposobnim preobražavati i poboljšavati društva. Dakle, Papa je rabio pojam ljubavi koji svi ljudi mogu razumjeti, i na koju se nikoga ne može prisiliti, ni u društvu ni u politici. Ovo je vrijeme višeslojnih odgovornosti: u promišljanjima i riječima, u raspravama i odlučivanjima, u postupcima i planiranjima. Pritom svatko svojim znanjem i zalaganjem, bez pokušaja da se nešto prešuti ili sakrije što bi moglo pridonijeti boljemu uvidu, pridonosi boljitku svojih najbližih i cijeloga naroda. Ovo je vrijeme u kojem treba očitovati ljubav prema bližnjima i posebnom pažnjom čuvati svetište savjesti, a za nas kršćane važno je da vrjednote za koje se zalažemo budu promatrane u svjetlu naše stvorenosti od Gospodina i naše vječnosti s Gospodinom.
Danas je, godinu dana nakon naputka Kongregacije za nauk vjere i tri mjeseca nakon Papine videoporuke, teško pratiti i provjeravati sve stare i nove argumente koji se nižu s različitih strana, jer ponekad se stvara dojam da ima istina koliko je i ljudi, da svatko ima svoju istinu. Svjestan sam da primjer nikad ne može biti argument, no dragocjeno je čuti što o svemu tome misle djeca. Jedni su mi roditelji posvjedočili da su njihova mala djeca molila svoje bake i djedove da se cijepe rekavši da cijepljenje pomaže da na svijetu bude manje tužne djece zbog gubitka svojih najmilijih. Duboko sam uvjeren da kad bi se stanje u kojem se danas nalazimo trebalo objasniti djeci, a da to bude tako izrečeno da ona to i shvate, dogodila bi se veća otvorenost svih prema svima.
Da se vratim na Papino tumačenje cijepljenja kao čina ljubavi prema sebi i prema bližnjima. Čini se da su etički prihvatljiva cjepiva, i nasuprot mogućim kontraindikacijama, koja mogu imati svi lijekovi, prema većini stručnjaka nama sada dostupna pomoć u borbi s koronavirusnom bolešću. Cijepljenje dakle ostaje sredstvo prevencije i suzbijanja transmisije razornoga agensa, ali po naputku Kongregacije, ono treba biti dobrovoljno.
Posve je prirodno i uobičajeno da ljudi traže svjetlo za izlazak iz krize među odgovornima u društvu, no znakovito je da u ovoj pandemijskoj krizi, gotovo programatski, i usred vrlo složenih i teško objašnjivih procesa, ali nerijetko i razočaranja, pada povjerenje u one koji su u svojem zvanju nositelji toga svjetla. Štoviše, sada smo gotovo došli do toga da se nekritički promiče nepovjerenje. No bez pouzdanja u druge ljude čovjek ne može preživjeti, bez minimuma povjerenja u odgovorne – a povjerenje se dugo stječe i brzo gubi – lako je moguće zalutati. Stoga kao društvo teško možemo napredovati na putu izlaska iz krize bez otvorenosti, bez povjerenja u nositelje odgovornih služba u ključnim područjima. Nama, vjernicima katolicima, trebalo bi biti posve prirodno i u ovim pitanjima slijediti smjernice pape Franje, pa i kad ne govori ex cathedra.
Drugi vatikanski koncil jasno je poručio da je Crkvu nemoguće odvojiti od društva. Zato je pandemija koronavirusa apsolutno i pitanje koje se tiče Crkve. Crkva je prisutna i trpi u bolesnicima koji umiru na respiratorima, u ljudima koji žive u neizvjesnosti od posljedica zaraze, u svima koji su zahvaćeni bolešću i u njihovim bližnjima. Crkvu je, nadalje, nemoguće odijeliti od zagledanosti u liječnike, medicinske sestre, laborante i drugo medicinsko osoblje koje u posljednje vrijeme i nadljudskim naporima s ljubavlju sudjeluje u spašavanju ljudskih života, za što su zaslužili svako priznanje. No Crkvi je nemoguće zatvoriti oči i pred svima koji u svojoj savjesti ne žele primiti cjepivo ili im se pod pritiskom mjera prijeti otkazima i drugim diskriminatornim sankcijama. Nije na Crkvi da dijeli ljude i kategorizira ih u više ili manje poželjne društvene skupine – jer time bi negirala svoje majčinstvo prema svima.
Ondje gdje manjka i istine i transparentnosti i nježnosti događa se i nedostatak povjerenja. Zato iz krize društvo ne će izvući prijetnje bilo koje vrste, a još manje ako se te prijetnje generiraju u slojevima skrivenima od očiju javnosti. Kad su čovjek i društvo u strahu, traže one kojima mogu vjerovati da će ih izbaviti. Treba stoga vratiti narušeno povjerenje dijalogom u svim područjima društvenoga i političkoga života. Teško je gledati koliko su u našem društvu u pandemijsko doba porasle podjele, a da se vrlo malo čini za zajedništvo; koliki je nedostatak slušanja u odnosu na galamu i kako manjka temeljne volje da se razluče razni argumenti i uopće uzme u obzir različitost koja u konačnici uvijek obogaćuje. Ne treba se zavaravati: put otvorenosti jednih prema drugima nije nimalo lak, može biti i neugodan, ali vodi do rasta međusobnoga povjerenja. Sve drugo je put u besplodno i opasno zatvaranje.
