Sada je više nego jasno da se većina u zagrebačkoj gradskoj vlasti predvođena strankom, to jest aktivističkim kružokom »Možemo«, priprema za takozvanu »superizbornu 2024. godinu« koja će donijeti novo preslagivanje među zastupnicima u Hrvatskom saboru, Europskom parlamentu, ali i na službi predsjednika Republike Hrvatske. To što svojevrsno vrijednosno i ideološko političko divljanje uz Dan grada 31. svibnja u Zagrebu, u kojem živi petina hrvatskoga stanovništva, prolazi bez jačega odjeka s razina Vlade Republike Hrvatske (izvršne vlasti) i Predsjednika (koji bi trebao bdjeti nad demokratskim procesima u državi), baca sumnju da je riječ o mogućem međusobnom političkom paktiranju s još nejasnim ciljevima. Štoviše, ako iz lokalne vlasti koja zahvaća najveću hrvatsku sredinu dolazi rastakanje vrijednosti poštovanja ljudskoga života od začeća, zanemarivanje potpora majkama, ugroza obitelji utemeljenoj na zajednici žene i muškarca, poticanje institucionalnoga odgoja koji izuzima roditeljski pristanak, mijenjanje hrvatske povijesti… to donekle čak ugrožava i nacionalnu sigurnost – jer ranjivost na tim područjima u glavnom gradu oslabljuje cjelokupno društvo i državu, ponajprije demografski.
No to što se zbiva pod palicom političke uprave u Zagrebu nije samo političke naravi. Analitičari suvremene kulture davno su pokazali mehanizam kojim se provodi globalna kulturna revolucija u pojedinim zapadnim društvima, a to je sada posebno vidljivo u Zagrebu. Prvi je korak prenijeti političku moć s ljudi kojima ona legitimno pripada na pobornike ideoloških skupina. Te skupine počele su jačati tako što su počele rješavati »najveće probleme čovječanstva« koji se tiču ekologije, socijalne nejednakosti, »prava« homoseksualnih ili transrodnih osoba i sličnoga.
U sladu s tim događa se, tumače svjetski stručnjaci, da je ljevica preuzela vodstvo u izgrađivanju globalnoga konsenzusa bez prevelikoga otpora desnice, koja se i sama priključila tomu konsenzusu prihvaćajući koncepte skovane od njihovih političkih suparnika. Nije li to bio slučaj i s tzv. Istanbulskom konvencijom u Hrvatskoj?
Dugo se smatralo da je otpor radikalnomu sekularizmu veći u društvima središnje i istočne Europe, no sada se vidi da i ta društva posustaju. Još 2015. u Glasu Koncila ugledna teoretičarka suvremene kulture Marguerite Peeters kao da je opisala današnje stanje: »Promicatelji globalne kulturne revolucije koriste se blagim, skrivenim i naizgled ‘prijateljskim’ tehnikama, a šire svoje ideje neformalnim, neslužbenim obrazovanjem, reformama sadržaja službenoga kurikula, političkim i socijalnim ‘partnerstvima’, kampanjama podizanja svijesti koje vode mediji, semantičkom nejasnoćom, uporabom pojmova koji nisu jasno definirani, ‘sudjelovanjem’ mladih i žena u donošenju odluka, ali na takav način da se njima manipulira, a tu su i ‘gender-treninzi’ i ‘konstruktivni dijalog’.« Upozorila je i da se mnogi koncepti kulturne revolucije mogu činiti neopasnima ako se ignorira sadržaj koji u sebi skrivaju, što Hrvatska još može izbjeći.
Ipak, najteža posljedica svake revolucije gubitak je vjere, što se dogodilo mnogim društvima na zapadu. Zato ne treba čuditi da se u posljednje vrijeme, baš nekako predvođeno političkim akcijama iz većine u zagrebačkoj gradskoj vlasti, ide protiv vrijednosti koje su vjernicima osobito važne. No tisuće okupljenih vjernika na proslavi zagrebačke zaštitnice Majke Božje od Kamenitih Vrata i veliko mnoštvo onih koji su nekoliko tjedana ranije hodali za zaštitu života, ne samo u Zagrebu, nego i čitavom Hrvatskom, pokazuju da će revolucija na kraju ostati gladna, a onda apetit lako utažuje svojom djecom.
