Gotovo ne postoji osoba koja će posumnjati u važnost zaštite i prednosti koju društvo treba dati svakomu djetetu. Isključiti takav pogled značilo bi isključiti mogućnost daljnjega razvoja i temeljnoga jedinstva čovječanstva, koje svoje početke pronalazi upravo u djetetu, malenom i nemoćnom. Doista, svatko je bio dijete, no da bi trajno mogao razumijevati što dijete jest, i sam se treba ponašati – barem djelomično – poput djeteta. No kako odrastao i zreo čovjek može biti poput djeteta? Zasigurno ne tako da se ponaša djetinjasto, odnosno da vlastite želje ili nesigurnosti izražava nezrelim ispadima. Naprotiv, treba se usredotočiti na promatranje i promišljanje suštine onoga što mu samomu pruža poriv da zaštiti dijete: iskrenosti i nevinosti svih dječjih čina.
Dijete, naime, djetetom čini njegovo shvaćanje svijeta – svega što ga u granicama njegova malenoga iskustva okružuje. Ono se ne zadržava na materijalnome. Starost osobe, trošnost obuće, veličina doma ili prestižna hrana nisu njegove vrijednosne kategorije. Njegovo estetsko oko skriveno je u dubokoj i kristalnoj nutrini koja čistim zorom razaznaje iskonsku ljepotu, ljepotu ljubavi. Ono za čime dijete čezne jest srce – dakako, ono koje ga ljubi i kojemu beskompromisno želi uzvratiti i tako ostati u beskonačnom zagrljaju ljubavi. I dok malenomu djetetu pravi zagrljaj može pružiti majka ili otac, koliko je veći zagrljaj koji ne treba tražiti, nego mu se jednostavno odazvati – zagrljaj vječne ljubavi i suosjećanja vječnoga Oca svakomu djetetu.
